U aprilu 2012. godine prvi put sam se srela sa višemilionskim gradom na dva kontinenta, rijekama ljudi koje filmski cure niz Istiklal ulicu i galebovima koji gospodare gradom kada im mačke dozvole.
Iste godine, koncert RHCP-a vratio me u septembarsku jesen. Trinaest godina kasnije, znam da se Istanbulu vraćam svake godine, često i više puta, i prestala sam da brojim dolaske i odlaske, i uzdahe.
Postoje gradovi koje pamtimo, i gradovi u koje se vraćamo. Gradovi u koje zovemo druge ljude. Istanbul pripada onoj drugoj vrsti – mjestima koja vas ne puštaju da odete, nego vas uvijek zovu nazad. Sve ove godine nijesam upoznala osobu koju je Istanbul ostavio ravnodušnom – ili je to velika ljubav, ili veliko neshvatanje haosa.
I Istanbul jeste haos. Ali je i dom. Energija kakvu nema nijedan drugi grad, i beskonačno slojevita priča. I stalna promjena. Zvuci brodova sa Bosfora, šapati i koraci na ulicama i kaldrmama, smijeh i razgovori u parkovima – sve to, oivičeno zgradama i kućama, starim i novim, priča priče generacija i generacija. Miris svježeg čaja i salepa na svakom ćošku. Dovikivanje i užurbani život. Kesteni pečeni na ulici, narovi i pomorandže naslagani na sve strane, začini koji su mozaici boja i mirisa. Simit na svakom ćošku. Doručak koji ovdje traje cijeli dan.
Ali… Istanbul je huzur. Spokoj i prisutnost. Istinska sreća prihvatanja. Ako pustite. Zato je, uprkos haosu dnevnog života, saobraćaja i dinamike koraka na sve strane, Istanbul i miris mora, spokoj obala Bosfora, hitri preleti galebova, graciozni hod mačaka.
Istanbul je Bosfor. A Bosfor je njegovo spajanje i razdvajanje, prisutan u svemu, stalni podsjetnik da je život u pokretu i da ništa ne ostaje isto. Nikada. Kada se prepustite plavetnilu Bosfora između Crnog i Mramornog mora, i okrenete se gradu, vidjećete jedan drugačiji Istanbul. Vidjećete slojeve i slojeve života, između i ispod mostova. Osjetićete puls grada na drugačiji način i daćete i Istanbulu i sebi prostora.
Vjekovima unazad Istanbul je grad koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. I sam se mijenjao i mijenja. I ne staje, već neumorno šokira koliko se ubrzano transformiše – iznenađuje modernim licem, neboderima i novim kvartovima. Ipak, njegova suština ostaje ista – grad suprotnosti, velikih razlika i muzej-galerija na otvorenom.
Da li ćete pustiti Istanbulu da vas opije, da vas osvoji na prvi dolazak, zavisi samo od vas. Od toga koliko ćete se prepustiti da vas nosi i da vam servira život – nekada lijep, nerijetko ogoljen, uvijek u bezbroj nijansi i boja. Istanbul od vas traži da date prostora i sebi i njemu – i ne, ne možete vidjeti sve u tri, ni u pet dana.
Jer 39 okruga grada ima da vam ponudi nešto. Ni ja vam ne mogu ispričati sve, niti preporučiti tek tako kuda i kako. Jer Istanbul svako treba da planira po svojoj mjeri.
Možete prihvatiti kaldrme starog evropskog dijela i dopustiti da Sultanahmet (Sultanahmet Meydanı) bude pretrpan i nabijen emocijom, baš kao i stanica Sirkeci (Sirkeci Garı), nekada posljednja stanica legendarnog Orient Expressa; možete umiriti sebe dok upijate mirise i ljepotu Sulejmanije (Süleymaniye Camii); i ne zaboraviti da Eyüp (Eyüp Sultan Camii i Eyüp distrikt) krije brojne zanimljive priče, te da pogled na Zlatni rog (Haliç) može da vas vrati u ono što je Istanbul nekada bio.
Samo malo niže niz Zlatni rog, Balat i Fener (Balat ve Fener) pričaju svoje priče kroz živopisne kuće, stare crkve i džamije – mahalu koja čuva duh prošlih vremena, uz obrise nastajanja novog, modernog grada.
Možete provesti sate u Topkapi palati (Topkapı Sarayı), upijajući šum Bosfora koji dopire kroz prozore; kušati kraljevski napitak sa jedne od najljepših terasa; ili stati između Aja Sofije (Ayasofya Camii) i Plave džamije (Sultanahmet Camii), stapajući se sa žamorom ljudi, sirenama tramvaja i mirom koji odiše nekadašnji Hipodrom (At Meydanı), što vas vodi u vrevu Kapali čaršije (Kapalıçarşı – Grand Bazaar). Pijaca začina (Mısır Çarşısı – Egyptian Bazaar) krije jedan od najstarijih osmanskih restorana, gdje i dalje možete probati specijalitete od kojih zastaje dah – baš kao i od pogleda ka Galati (Galata Kulesi).
Kada se makar dijelom zasitite priča o istoriji, susretima i mirisima Orijenta, Galata most (Galata Köprüsü) odvešće vas u jedan drugačiji Istanbul – moderni evropski dio. Galata kula (Galata Kulesi) dočekuje vas na horizontu, nekada tvrđava, danas svjetionik priča. Karaköy je mjesto kojem ćete se poželjeti vraćati iz bezbroj razloga (a možda i poželjeti da se smjestite baš ovdje) – male kafeterije, mnoštvo restorana, duh umjetničkih galerija i novih prostora nastalih iz staroga, sve to naslonjeno na Galataport, koji je posljednjih godina preoblikovao obale Bosfora i vratio Istanbul Modern muzej (İstanbul Modern).
Odavde je lako stići do prepunog, ali neizbježnog Istiklala (İstiklal Caddesi), pa do Taksima (Taksim Meydanı), koji uvijek ima nešto da glasno kaže; zatim do dijela Pera, iz kojeg nećete željeti da odete, jer to je onaj najljepši, nostalgični Istanbul; pa sve do Nišantašija (Nişantaşı), koji pulsira poput Pariza, Londona ili Rima. Ako ste na Bosforu propustili horizonte grada gdje se minareti, kupole i moderne zgrade spajaju u nemoguće prizore, ovdje vam postaje jasno da je temelj grada u haosu kontrasta – koji oku možda ne prijaju uvijek, ali vas zabavljaju i oduševljavaju. Ulice uzbrdo i nizbrdo, dvotračne ili četvorotračne, vode vas do Bešiktaša (Beşiktaş), gdje život pulsira na ulicama, i do Ortaköya (Ortaköy), sa svojom džamijom koja lebdi nad vodom, uokvirena mostom – jednim od najpoznatijih prizora Istanbula.
Pa ipak, Istanbul nije cjelina bez azijske strane. Luksuzne rezidencije, istorijska arhitektura, široke promenade i mnogo sporiji tempo osjete se čim siđete sa trajekta i ostavite evropske obale iza sebe. Čak i u Kadiköyu (Kadıköy) – sa pijacom punom života, ribarima i kafićima koji odišu lokalnim duhom. Ili u Üsküdaru (Üsküdar), koji će vam prirediti iznenađenja kakva ne očekujete. Jer azijski dio je mnogo više od Djevojačke kule (Kız Kulesi). Tu je Kuzguncuk, naselje poznato po živopisnim ulicama i istorijskim drvenim kućama; Moda, mirnija i obalna, savršena za šetnje i zalaske sunca koji ne traže ništa osim vaše prisutnosti; kao i istorijska željeznička stanica Haydarpaşa, nekada krajnja tačka putnika koji su iz Azije kretali ka zapadu.
Kada se otisnete na Bosfor, koja god stanica polaska bila, shvatićete snagu i veličinu Istanbula. Rumeli Hisar (Rumeli Hisarı), čuvar prolaza još od vremena Mehmeda Osvajača, i naspram njega skromnija, ali jednako važna tvrđava Anadolu Hisar (Anadolu Hisarı), podsjetnici su da je Bosfor oduvijek bio i granica i most.
Da, iza Sultanahmeta postoji još mnogo, mnogo Istanbula. Da moderni evropski Istanbul ne zna granice, a da azijski živi svoj mirniji život. Da ovdje nijesam napisala ništa o Sarijeru, Tarabiji, Kanlici, Fatihu, Emirganu, Bebeku, Arnavutköyu, Čamlici… A shvatićete sve to kada odete. I kada se vratite. I kada ponovo poželite da odete, rastrzani između poznatog na što želite da se vratite i novih stvari koje želite da doživite.
-copy-100x100-rez.jpg)
