Vozio sam se na pramcu brodića, ka’ kakav stari barba i uživao u predivnom danu. Nijesu mi smetali ni vjetar, ni studen… Osjećao sam slobodu i svim čulima upijao energiju koju je štokholmski arhipelag emitovao.
Štokholm je nenametljiv i tih, ali ti se očas posla uvuče pod kožu. Četiri dana sam sam lutao između njegovih četrnaest ostrva, gazio mostove koji ih spajaju, i plovio brodićima kroz kanale “sjeverne Venecije”. Skandinavska poslovična umjerenost, red, sklad i mjera prisutni su u svakom segmentu života.
Od djetinjstva mi je želja da vidim ovaj grad. Pamtim ga iz priča strica Mašana koji je u više navrata ovamo dolazio na privremeni rad u inostranstvu kako se to nekad nazivalo. Kasnije sam čitao fantastične putopise Zuvdije Hodžića koji je na magičan način pisao o danima provedenim u švedskoj prijestonici.
Prvog jutra sam shvatio da ovđe niko ne žuri. Ljudi piju kafu kao ritual, ne kao potrebu. “Fika”, kako je zovu, nije samo pauza – to je filozofija života. Šetajući centrom viđeh grupu ljudi koja čeka ispred kafeterije “Vetekatten Kungsgatan”. Bilo je prohladno neđeljno jutro, pa se poprilično začudih prizoru. No, kako se s obližnjeg tornja začu bat sata, otvoriše se vrata i svi nagrnuše unutra na kafu i pecivo. Sve je mirisalo na frešak hljeb, kroasane i raznovrsne đakonije. “Lijepo je počeo dan”, pomislih. I tako se nastavi tokom kratkog, ali predivnog boravka u švedskoj prijestonici.
Nastavih sa šetnjom i pokraj velelepne kraljevske palate stigoh u Gamla Stan. Dočekaše me stare zgrade obasjane suncem koje je otkrivalo eksploziju nijansi žute, oker, narandžaste i crvene, koje prkose sjevernom sivilu i kratkim danima.
Neđe između šarenih fasada i tihih prolaza Gamla Stana, naletio sam na ulicu koja više liči na pukotinu nego na prolaz. Marten Trotzigs gränd – najtanja linija Štokholma. Širine tek da prođeš, a da ramenima ne očešeš zidove. Na najužem dijelu široka je samo 90 cm pa je mimoilaženje uvijek situacija za malo smijeha.
Ono što me najviše oduševilo je priroda koja je svuda prisutna, gotovo neodvojiva od grada. Arhipelag koji okružuje Štokholm nije samo geografski fenomen – to je čitav svijet za sebe. Hiljade ostrva, stijena i hridi okićenih borovima, izranjaju iz vode stvarajući pejzaže koji djeluju nestvarno.
Vozio sam se na pramcu brodića, ka’ kakav stari barba i uživao u predivnom danu. Nijesu mi smetali ni vjetar, ni studen… Osjećao sam slobodu i svim čulima upijao ljepotu i energiju koju je štokholmski arhipelag emitovao.
Iskrcao sam se u Đurgarden – ostrvo koje izgleda kao da je neko odlučio da u njega spakuje sve ono što Švedska jeste. Dan mi je proša očas posla. Parkovi, mirisi drveća, životinje… I onda – mali svijet prošlosti: replike starih švedskih kuća, zanatske radnje, ljudi koji kao da čuvaju duh nekog jednostavnijeg vremena. Hodajući kroz taj prostor, imao sam osjećaj da ne gledam izložbu, nego da sam zaista zakoračio nekoliko vijekova unazad. Probao sam raznorazne švedske đakonije, obilazio kolibe sa granica arktičkog kruga, gledao švalje, kovače, duvače stakla, slastičare i pekare, domaćice, stočare, učitelje… Činilo mi se da sam se u tih par sati kroz vremensku kapiju vratio u neka davno prohujala vremena.
Dan sam završio na jednom od gradskih brežuljaka. Nas par stotina je došlo da isprati sunce za horizontom, uživajući u čarima “zlatnog sata”. Veče sam proveo uz vodu, gledajući kako sunce sporo tone iza grada, negdje između ostrva arhipelaga. Nebo se prelivalo iz plave u zlatnu, a onda je sve dobilo kolorit koji je teško opisati riječima. Možda je dovoljno reći – magija!
I možda je baš to ono što me najviše “kupilo”.
Štokholm ne pokušava da te impresionira. On te jednostavno pušti da ga otkriješ i zavoliš.
Eto mene brzo opet na te strane!
MUZEJ DO MUZEJA
Svega sam se u Štokholmu nagledao, ali su mi par muzeja ostali u posebnom sjećanju.
Vasa muzej je spomenik potonulom brodu koji je nakratko bio ponos švedske kraljevske flote. Brod je potonuo na svom prvom putovanju, i tri vijeka tavorio na dnu arhipelaga. Izvukli su ga ponosni Šveđani sa morskog dna, skoro dvije decenije ga restaurirali pa oko njega sagradili muzejsku zgradu. Danas je to najposjećeniji muzej u Skandinaviji. Sve je to kum Zuvdo lijepo opisao u spominjanim putopisima starijim od mene! Ako me već ne poslušate da odete u Štokholm, makar potražite Hodžićevu knjigu “Jedan dan života” i uživajte u pričama iz Švedske. Ako je neko od vaše rodbine ili prijatelja u taj vakat bio na pečalbi sigurno ćete ga naći u kakvoj priči ili anegdoti majstorski ovjekovječenoj.
Nordijski muzej me potpuno drugačije oduševio. Tu nema spektakla i velikih istorijskih priča. On je posvećen običnim ljudima koji više od jednog milenijumima žive u studenoj Skandinaviji. Fantastična postavka koja pokazuje kako su ljudi tu živjeli, kakve su im bile kuće i pokućstva, nošnja i svakodnevni život…
A onda muzej posvećen Vikinzima, njihovom surovom svijetu, načinu života, običajima i onome što su stvarno bili, a ne ono što smo kroz mitove i pop kulturu saznali…
U blizini je i muzej pića đe sam degustirao čuveni “akvavit”, švedsku travaricu, ali i par (fanstastičnih) domaćih kraft piva. Tu su i muzej legendarne grupe ABBA, muzej duhova, ali i luna park.
.jpg)
