Koliko je samo moćno ljudsko pamćenje! Dovoljna je etiketa, oblik flaše, boja ambalaže. I odjednom vam se pred očima pojavi kuhinja koje više nema. Sto za kojim više ne śedite. Ljudi kojih odavno nema. To je trenutak kada ovaj prostor prestaje da bude muzej predmeta i postaje ono kako ga Krivokapići i sami nazivaju – Muzej sjećanja.
Postoje muzeji u koje ulazite da biste vidjeli prošlost. A postoje i oni rijetki u kojima prošlost, čim otvorite vrata, izađe pred vas. Dočeka vas u fotelji. Zazvoni sa starog telefona. Gleda vas sa police regala. Čeka u frižideru, među „Jupijem“, bocom zidarskog piva i flašom kiśele vode koje neki zovi mineralna.
Provlači se kroz miris starih knjiga i gramofonskih ploča i, prije nego što se snađoh, više nijesam u Podgorici 2026. godine.
Ponovo sam u Titogradu. U gradu u kojem sam odrastao i koji, koliko god se danas drugačije zvao i izgledao, još uvijek nosim duboko u sebi.
Zato moj ulazak u muzej „Titograd osamdesetih“, otvoren u starom salonskom stanu u Ulici slobode, nije bio običan obilazak muzejske postavke. Više je ličio na povratak kući nakon nekoliko decenija. Samo što ovo nije bio moj stan. A opet, na neki čudan način – bio je.
Jer gotovo svaki predmet koji sam ugledao pripadao je ne samo porodici koja ga je nekada koristila, već čitavoj jednoj generaciji Titograđana. Našim dnevnim sobama, kuhinjama, dječjim sobama, školskim danima, prvim pločama, izlascima, utakmicama i svim onim sitnicama od kojih se, tek mnogo kasnije shvati, zapravo sastoji život.
Muzej koji su Draško i Dijana Krivokapić stvarali gotovo godinu zamišljen je upravo tako – ne kao prostor u kojem će eksponati biti zaključani iza stakla, već kao stan u koji ćete ući, sjesti, otvoriti fioku, uzeti knjigu, zavrtjeti ploču i dodirnuti prošlost.
I možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost.
Na ormarima, stolovima, vitrinama i frižideru stoje male naljepnice sa jednom jednostavnom riječju: „Zaviri.“ Bolju poruku nijesu mogli smisliti. Jer Titograd osamdesetih nije grad koji treba samo virnuti. U njega treba zaviriti. Onako kako su komšinice gledale u kese kad se vratite iz trgovine. Ili kad vam uđu u kuhinju i podignu poklopac sa šerpe da vide što se kuva za ručak. Otvoriti “Meblo” regal, pomjeriti babin milje, prelistati časopis koji je mjesecima išao od kuće do kuće, uzeti u ruke čuveni jugoslovenski crveni pasoš ili indeks. Pogledati “Iskrin” telefon sa brojčanikom i śetiti se vremena kada smo brojeve ljudi koje volimo znali napamet.
Već u predsoblju dočekuju me legendarne fotelje „titovke“. Pored njih stočić, lampa i fotografija Josipa Broza Tita – prizor koji će mlađima vjerovatno izgledati kao scenografija iz nekog starog filma, dok je nama Titograđanima dobro poznat.
Tako se jednostavno živjelo. U dnevnoj sobi dominira ogromni „Kapri“ regal star preko pola vijeka. Šest metara namještaja! Današnje generacije, naviknute na minimalizam teško mogu razumjeti kakvu je važnost regal imao u jednom jugoslovenskom domaćinstvu. Regal nije bio komad namještaja. Regal je bio institucija. U njemu je bila porodična istorija. Knjige “na metar”, fotografije, kristalne čaše koje su čekale neke „posebne goste“, dokumenta, štedne knjižice, albumi, gramofonske ploče, ukrasne vaze, poneka flaša pića koju niko nije smio da otvori bez posebnog razloga... U ovom muzejskom regalu ponovo su zajedno „Insa“ satovi, „Ei Niš“ radio, knjige o Titogradu, djela jugoslovenskih i crnogorskih pisaca, aktovke, indeksi, radne knjižice i jugoslovenski pasoš. Tu je i televizor „Crni biser“, jedan od predmeta koji mlađima danas vjerovatno izgleda kao tehnološki fosil, a nama je nekada predstavljao prozor u svijet. Nije bilo Netflixa. Nije bilo premotavanja. Nije bilo „pogledaću poslije“. Ako propustiš – osuđen si da čuješ prepričanu verziju od roditelja ili društva. Možda smo upravo zato više čekali stvari i više im se radovali.
A onda dolazim do kuhinje. I tu nostalgija više nema nikakvu namjeru da bude suptilna. Originalna „Marlesova“ kuhinja, narandžasta, baš onako hrabro narandžasta kako su samo sedamdesete i osamdesete znale biti. „Obodov“ frižider, „Gorenje“ mikser, vaga, „Iskrin“ usisivač, „Slobodin“ šporet, „Jugokeramika“ šoljice... “Kravica”, “Čiča Gliša”, “Frank” kafa, “Centroproizvod”… Čitava jedna industrijska geografija Jugoslavije stane u jednu kuhinju.
Fabrike su imale imena koja smo znali gotovo kao imena fudbalera.
A “Obod” je za nas imao posebno značenje. Cetinjski frižider nije bio samo kućni aparat. Bio je dio priče o zemlji koja je proizvodila ono što je koristila i gradu čiji su ljudi znali nekoga ko radi u “Obodu”, “Radoju Dakiću”, “Titeksu”, Kombinatu aluminijuma...
Otvorim muzejski frižider. Unutra „Jupi“, “pećko” pivo, Rubinovo ulje, Podravkini sirupi, „Vital“ mast... I shvatim koliko je moćno ljudsko pamćenje. Dovoljna je etiketa. Oblik flaše. Boja ambalaže. I odjednom vam se pred očima pojavi kuhinja koje više nema. Sto za kojim više ne śedite. Ljudi kojih odavno nema. To je trenutak kada ovaj prostor prestaje da bude muzej predmeta i postaje ono kako ga Krivokapići i sami nazivaju – Muzej sjećanja.
Na trpezarijskom stolu heklani milje. Jer kakav bi to jugoslovenski stan bio bez miljea? Milje na stolu. Milje na komodi. Milje ispod vaze. A apsolutni vrhunac kućne estetike – milje na televizoru. Danas nam to izgleda simpatično, možda i pomalo komično. Tada je bilo potpuno normalno. Kao i „Veliki narodni kuvar“, ukrasno posuđe koje se gotovo nikada nije koristilo i čuvalo za goste, kredenci puni čaša koje su imale hijerarhiju važnosti. Postojale su čaše za svaki dan. I one druge - za goste. A postojali su, kako se u našem kraju govorilo, i stidni gosti – oni pred kojima se moralo iznijeti najbolje što kuća ima. Mnogo toga se promijenilo. Ali ponešto, srećom ili nesrećom, u Crnoj Gori nije.
Ako me je dnevna soba vratila u Titograd, dječja soba vratila me je direktno u odrastanje. Tu više nijesam hroničar grada. Tu sam dječak koji je skupljao diplome, s ponosom nosio pionirsku kapu i crvenu maramu. Čuvao stripove i kasete – audio i video. Neki su imali „Elanove“ skije, gitare, rošule, muzički stub i “komodor 64”… Dijelili smo sve! Na policama Danijel Popović, Makadam, Zdravko Čolić... Na drugoj strani „Tempo“ iz 1989. godine, a na naslovnoj strani naš Dejan Savićević. Genije! E, tu već nema pomoći. Vraćam se u vrijeme kad smo u dvorištu fudbal igrali dok se lopta ne izgubi ili dok nas majka ne pozove sa prozora. Kada nije postojala WhatsApp grupa da se dogovorimo đe ćemo. Znalo se đe je društvo. Iza zgrade. Na poligonu. Na ulici. Igralištu. I uvijek je neko već bio tamo. Možda je upravo to najveća razlika između djece Titograda osamdesetih i djece Podgorice danas. Mi nijesmo morali da „organizujemo druženje“. Druženje je bilo prirodno stanje stvari.
Nostalgija je opasna stvar. Lako od prošlosti napravi razglednicu na kojoj nema ničega ružnog. Zato ne mislim da je vrijednost ovog muzeja u poruci da je nekada sve bilo bolje. Nije. Ali je bilo drugačije. I vrijedno je zapamtiti kako. Jer grad nije samo plan ulica, zgrada i bulevara. Grad je i način na koji su njegovi stanovnici živjeli. Šta su držali na policama. Šta su jeli. Šta su slušali. Šta su gledali neđeljom veče. Koji su klub bodrili. Upravo zato je važna ideja koju su Draško i Dijana Krivokapić pretočili u ovaj neobični stan.
Draško i Dijana su eksponate gotovo godinu tražili po Crnoj Gori i regionu – od Cetinja, Bara i Herceg Novog do Sarajeva, Vojvodine, Mostara i Pančeva – pokušavajući da sastave autentičnu sliku jednog prosječnog jugoslovenskog doma. I uspjeli su u nečemu težem od sakupljanja starina. Vratili su atmosferu jednog davnog vremena. Zato „Titograd osamdesetih“ za mene nije mjesto na kojem se čuvaju stare stvari. To je mjesto na kojem se čuva nešto mnogo lomljivije. Sjećanje. A dok sam izlazio iz ovog stana, imao sam osjećaj da nijesam upravo završio obilazak muzeja. Nego da sam, poslije mnogo godina, samo svratio kod komšija na kafu. U Titograd.
111.jpg)
