Tretman uličnih pasa: Pet (un)friendly

Donosimo vam priču o problemima tretmana uličnih životinja koji predstavlja veliki izazov za sve nas, i kao građane i kao ljude. Zamolili smo prijatelje strance koji žive u Crnoj Gori da ispričaju svoje srećne priče o zajedničkom životu sa psima koje su udomili sa naših ulica i daju svoj komentar o ovoj važnoj temi: Margaret En Uehara - odlazeća američka ambasadorka u Crnoj Gori, Kris Pelcer CLO Coordinator (Ambasada SAD u Podgorici), Birgit Moler - Projekt menadžerka za evrospke fondove (nekadašnji strani ekspert u Ministarstvu finansija u Crnoj Gori), Metju i Katarina Okif OPSCO (United States Defense Attaché Office) USDAO Podgorica, Dr. Thomas Wöhrstein - GIZ-Germany  (ekspert za turizam i savjetnik u JP Nacionalni parkovi Crne Gore) i Barbara Rotovnik - predstavnica Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

Čovjekovi najbolji prijatelji
Koliko puta ste naišli na štence ili mačiće pored kontejnera, negdje na sred prometne ceste… Koliko često ste prošli pored mršavog džukca sa najtužnijim pogledom… Koliko često vidite da neko šutne psa ili ga gađa kamenom u prolazu… Koliko ljudi znate koji su, začitani u nove trendove sa „parenting“ blogova kupili psa, ali obavezno rasnog, i onda kada je porastao, kad više nije štene sa reklame za srećnu porodicu a djeca razvila svoj osjećaj za životinje, tog psa kao višak u najboljem slučaju zatvorili u ograđen boks… Koliko često vidite otrovane, zgažene i upucane mačke i pse na ulici… Koliko često prođete dalje i ostavite da se s tim nosi neko drugi?

U Crnoj Gori na prste je moguće prebrojati hotele i restorane
sa oznakom “pet friendly”

Stara mudrost kaže da ste dobri onoliko koliko je životinjama oko vas dobro. Nije potrebno naročito poznavanje istorije da bi ste znali da su životinje od zore čovječanstva bile neizostavni dio borbe za opstanak i napredak. Životinje koje je čovjek pripitomljavao nisu bile samo izvor hrane i krzna, one su bile radnici, partneri na putovanjima, čuvari, topli prijatelji. Ne moramo ići daleko, čak i u malenoj Crnoj Gori dobro se znalo da su zdrave životinje značile sigurnost i mir, one su bile poštovane i pažene a kada bi kojim nesretnim slučajem neka uginula, za porodicu bi to bila žalost.
Psi su oduvijek smatrani životinjama sa posebnim mjestom u čovjekovom životu. Počeo ih je pripitomljavati koristeći ih kao pratioce u lovu prije 16,000 godina što je mnogo ranije nego što je usavršio agrokulturu. Psi su se dalje razvijali uz njega sve do onoga što su danas - vjerni pratioci. Domaći psi su zaboravili na svoje lovačke instinkte i oslanjaju se na dobru volju svog najstarijeg prijatelja. A kakav je život kada zavisite samo od nečije dobre volje?

Surova svakodnevica na ulici
Samo nekoliko dana prije pisanja ovog teksta na kapiji moje kuće sklupčao se pas i bolno zavijao. Mislili smo da ga je udario auto, međutim ispostavilo se da je pas upucan. Nakon agonije zvanja službi, azila, veterinara i na kraju komunalne službe i rečenice „da je radno vrijeme do 14.00 i svi su pošli kući pa će neko doći da pogleda sjutra“, konačno, pas je nekako bio zbrinut, tretiran veterinarski i odveden na oporavak. Srećom, on je sada dobro ali sitni djelovi sačme i strah trajno će ostati u njegovom tijelu. 

Slični primjeri zlostavljanja, zanemarivanja, napuštanja, trovanja i ubijanja životinja postali su svakodnevica, naročito u velikim gradovima. Tu svakodnevicu najrađe brišemo sa zidova i profila, preskačemo na portalima jer je to nešto što nam ne treba u dnevnoj zbrci informacija i situacija kroz koje prolazimo.
U medijima sam u prošlom mjesecu čitala brojne članke i istraživanja o problemu pasa lutalica, problemima opština, propalim inicijativama i odsustvu volje da se krene u rješavanje ovog problema. Kako bilo, gotovo nijedan od tih tekstova nije polazio od problema i nevolja koje imaju psi i mačke i surovom odnosu prema njima - više se odnose na probleme koje ljudi doživljavaju zbog uličnih životinja. Istovremeno, pripremajući se za ovaj tekst pravila sam spiskove kome sve da se obratim za statistike, podatke, razgovor sa nadležnim službama, NVO sektorom, volonterima i ljudima dobre volje; iščitavala propise, povezivala nadležnosti. Da li zbog ozloglašenih avgustovskih odmora ili jednostavno nedostatka adekvatne sistematizacije problema i ponuđenih rješenja, zaključak i sve informacije koje sam našla svode se na razmišljanje da je problem uličnih životinja ipak prebačen na neku drugu instancu - jednu mnogo delikatniju i težu za pokreniti a to je osjećaj pojedinca i ona elementarna ljudskost koja je i gurala čovjeka do pozicije koju danas zauzima na planeti.

Sistemski problem
Problem uličnih životinja u Crnoj Gori je veliki i poput začaranog kruga stoji u istom mjestu a oni koji i izađu iz njega, izlaze uglavnom kao žrtve građanskog nemara i nedostatka senzibiliteta institucija sistema. Na ulicama nikad nije bilo više lutalica koje jedni hrane i brinu o njima a drugi zlostavljaju na dnevnoj bazi. Kolektivni strah od životinja u potpunosti ih stavlja u nemilu situaciju, pa čak najmlađi često bivaju i najokrutniji prema njima i za to ne dobijaju nikakve sankcije od roditelja. Ionako mali broj azila, nijedan po standardnima koje nalažu propisi, prepuni su pasa koji u tim uslovima pate i obolijevaju. Građani
često preuzimaju rješavanje problema u svoje ruke, bilo monstruoznim trovanjem, bilo njihovim zbrinjavanjem i brigom koja ih često košta jako puno. Uz sve to, ni vlasnici pasa svojim navikama ne olakšavaju život uličnim psima često dopuštajući ponašanja koja podstiču agresivnost ili uvećanje broja lutalica u gradovima.
Sistemska pomoć dolazi na mahove i neplanski, pa se stvarno rješenje problema ne nazire. Apeli brojnih društava, nevladinih organizacija, pojedinaca ali još važnije organizacija Evropske unije, pod čijom se lupom trenutno nalazi i ovaj problem, donekle podsjećaju na gorući problem koji šalje možda i najalarmantnije lošu sliku Crne Gore ostatku Evrope.

Pet unfriendly
Ni psima koji imaju vlasnike život u Crnoj Gori nije lak. Veoma ograničeno dozvoljeno kretanje na površinama u gradovima, nedostatak prostora za toliko neophodnu socijalizaciju u gradu i nepovjerenje sugrađana sa kojim su suočeni na svakom koraku, samo su dio njihovih problema. Ovakva atmosfera u startu odvraća potencijalne udomitelje od ideje dijeljenja života sa psom. Uz to, većina tržnih centara, prodavnica, restorana i barova zabranjuje ulazak psima pa su vlasnici suočeni sa još jednom barijerom.
Budući da se Crna Gora deklariše kao turistička destinacija koja se bori da bude prepoznata po gostoprimnosti i toplini tako prizove što više turista, problem tretirana životinja postaje utoliko ozbiljniji. Globalno, broj ljudi koji ima ljubimce je sve veći, a brojka porodica koje putuju sa njima u stalnom porastu.
U Crnoj Gori, na prste je moguće prebrojati hotele koji imaju oznaku “pet friendly”. Situacija u privatnom smještaju je nešto srećnija, ali u većini slučajeva zavisi od dobre volje vlasnika i trenutnom potražnjom smještaja.
Turisti koji dođe sa psom zaista nije lako da se kreće, odlazi u restorane, barove, donosi adhok odluke o smještaju i kretanju. Problem je najizraženiji tokom kupališne sezone jer do skoro nijedna uređena plaža nije dozvoljavala ulaz ljubimcima. Ove godine najavljeno je više “pet friendly” plaža ali, ni sama kao vlasnica psa, nisam uspjela da javno poznatim kanalima dođem do informacije koje su to plaže.
Ovaj problem daleko je zamršeniji uzmemo li zemlje iz regiona kao poređenje. U Srbiji, Beograd je proglašen za jedan od naj “pet friendly” gradova Evrope. U Hrvatskoj nećete imati problem ako uključite “pet friendly” filter u pretrazi smještaja ili restorana. U Albaniji, opštine redovno kastriraju i označavaju ulične pse čime dugoročno kontrolišu i rješavaju problem njihovog broja. na ulici.

Stranci u Crnoj Gori koji su usvojili naše lutalice
Oni koji dođu u Crnu Goru iz drugih zemalja vole našu prirodu i jedinstven spoj kultura i različitosti na tako malom prostoru, našu ljubaznost i gostoprimstvo. Za ovaj tekst zamolili smo neke od njih, ljubitelje i vlasnike ljubimaca, da prenesu svoje utiske života sa njima ovdje, ali i komentar i viđenje tretmana uličnih životinja.
Svi oni ovdje su boravili ili borave duže, dobro su upoznati sa ovom situacijom i ulažu jako puno ljubavi i napora da pomognu u rješavanju problema koji ostavlja loš utisak o nama kao društvu. Skupa se trude da pomažu ili su primili pse sa naših ulica kao članove svojih porodica i ponosni su na to. Ovo su njihove priče i poruke.

BARBARA ROTOVNIK
Savjetnica za vladavinu prava i evropske integracije Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori

Već duže vrijeme situacija sa uličnim psima u Crnoj Gori veoma je zabrinjavajuća naročito zbog činjenica da još uvijek ne postoji sistemsko i održivo rješenje koje bi tretiralo problem. Nepostojanje registra pasa i kontrole putem čipovanja obesmišljava implementaciju postojeg Zakona o dobrobiti životinja, naročito u dijelu koji se tiče odgovornog vlasništva. Bez postojanja ovog uslova nadležnim službama praktično je nemoguće sankcionisati neodgovorne vlasnike i kontrolisati broj pasa na ulicama a dosadašnje prakse dokazuju da se ovim potezom broj lutalica na ulicama značajno smanjuje.

Barbara i njen suprug Dirk usvojili su gracioznu i pametnu mješanku Laki

Ono što je još važnije je edukacija od rane dobi. Djeca u vrtićima i školama jako malo znaju o potrebama i prirodi pasa. Uz to, roditelji i dalje kupuju pse kao igračke svojoj djeci a ti psi nakon što porastu, počnu prolaziti kroz fazu griženja namještaja i lajanja, često završe na ulici. Jako malo ljudi gleda na njih kao na članove porodice koji će živjeti i do 20. godina, koji trebaju jesti kvalitetnu hranu, voditi zdrav život, koji će imati veterinarske račune i tražiti pažnju i socijalizaciju kako ne bi postali destruktivni.
Ipak najstrašniji problem vezan za pse lutalice je konstantna okrutnost ljudi. Živimo u Bloku V i svjedocismo nekoliko slučajeva masovnog trovanja pasa u blizini vrtića i škola. Kakav utisak mislite da scena umiranja životinja u najgorim mukama ostavlja na tako malu djecu a o mogućnosti da dijete proguta taj otvor da ne govorimo… Takve nedozvoljene radne ostaju nekažnjene iako su zakonom zabranjene.

Građani širom Evrope pomno prate situaciju u Crnoj Gori a samo iz Slovenije stižu na hiljade eura donacija za ulične pse, za veterinarske tretmane i zbrinjavanje. Posljednji slučaj šteneta upucanog i bačenog niz liticu u Baru veoma je poznat i praćen u Sloveniji, dok njemačka udruženja za zaštitu životinja pomno prate taj sudski spor. Sve ovo ne šalje lijepu sliku o Crnoj Gori u Evropu a o ovome su izviješteni i članovi Evropskog Parlamenta.
Problem pasa lutalica tiče se i zdravlja ljudi jer su bolesti poput lajšmanije prilično česte u Crnoj Gori,a nema ni adekvatne kontrole vakcijanije protiv bjesnila, veoma opasne bolesti. Crna Gora je kanditat za ulazak u EU i može zatražiti pomoć u rješavanju svih ovih problema a posljednji put kada je to učinila po pitanju pasa lutalica bilo je 2011. godine i to za planiranje pravljenja registra pasa.
Sa druge strane, svjedocimo smo sve više odgovornih vlasnika i volontera koji uspijevaju lutalicama naći predivan dome. Uz to, polako raste i broj mjesta gdje možete otići sa psom. Kroz konstantan angažman uspjeli smo udomiti mnoge pse u Sloveniji a njihove vlasnike odmah je zadivio dobar karakter, inteligencija i ljepota. Često govorimo da su ti psi pravi predstavnici Crnogoraca, elegantni, lijepi i pametni. Naša Laki u inostranstvu često ubira brojne komplimente zbog svog izgleda.”

MARGARET EN UEHARA
Prethodna američka ambasadorka u Crnoj Gori

Margaret ima po jednog usvojenog psa i mačku a vodi brigu o još tri psa lutalice. „Kada sam prvi put vidjela Montija prije tri godine, odmah sam se zaljubila u njega. Bio je štene koje je jedna od mojih koleginica našla u blizini zgrade Ambasade. Toliko je bio sladak da ga ona nije mogla ostaviti na ulici i donijela ga je u Ambasadu. Bio je predivan i, kad sam ga vidjela, odlučila sam da ga odvedem u dvorište moje kuće na Marezi. Ideja je bila da bude dvorišni pas ali - proveo je samo jedan dan napolju. Ušao je u kuću već narednog dana i od tada je član porodice. Monti je sada velika maza, jako voli ljude, posebno djecu.

Usvojila sam i mače koje sam našla napušteno u komšiluku. Nazvala sam ga Njegoš i, ne biste vjerovali, njegovo omiljeno mjesto je da sjedi na vrhu frižidera. Kao da je na Lovćenu sa kojeg gleda dolje na okolinu. 

METJU I KATARINA OKIF
Kancelarija vojnog atašea, Ambasada SAD Podgorica

„Našeg psa Džastina usvojili smo iz skloništa u Vašingtonu. Da to nismo učinili bio bi uspavan, što je sudbina mnogih pasa širom svijeta. Njegov dolazak promijenio nam je život nabolje, zbog njega smo se počeli više baviti fizičkim aktivnostima i upoznali na stotine ljudi. Od kad smo u Crnoj Gori, Ket i ja, susrijećemo mnogo uličnih pasa koji su nježni i dobronamjerni a koji bi sa malo ljubavi, osnovne veterinarske brige i treninga postali perfektni članovi porodice.
Ket i ja smo članovi tima koji brine o uličnom psu u Podgorici. Njegovo ime je Marfi. Kada smo ga našli bio je jako loše zbog nedostatka vode i hrane i imao je slomljenu nogu. Nakon posjete veterinaru i operacije, brzo se oporavio i sada se nadamo da ćemo naću udomitelja.
Biti vlasnik psa iziskuje odgovornost i posvećen rad. Na prvom mjestu psu treba pružiti duge šetnje i aktivnosti tokom kojih je socijalizacija sa drugim psima krucijalna za razvoj dobre ličnosti psa. I na kraju, ukoliko ne planirate štence, psa je najbolje kastrirati ili sterilisali, time dodatno suzbijate agresiju i opasnost od povećavanja broja neželjenih pasa koji mogu završiti na ulici.”

KRIS PELCER
Koordinator društveno-kulturnih aktivnosti Ambasada SAD u Podgorici
„Mjesec dana prije nego što smo se supruga Keti i ja preselili u Crnu Goru, umro je naš 17-godišnji Oskar, pas lutalica iz Seula. Bili smo skrhani toliko da smo mislili da nikad više nećemo imati drugog psa. Kada smo stigli u Podgoricu, viđali smo pse na ulici ali bismo se uvijek zaustavili prije pomisli da nekog od njih usvojimo. Jednostavno, nismo bili spremni. Onda, jednog dana prošlog ljeta, supruga se sa kolegama sastala sa jednom delegacijom u hotelu Hilton. Kad je grupa ušla u hotel, primijetila je psa pored ulaznih vrata. Imao je slomljenu nogu i nije mogao da stoji. Jedna osoba iz grupe odmah je dogovorila da se pas odvede do veterinara a Keti se ponudila da ga njeguje „samo dok ne dobije stalni dom“.

Kris trenutno ima dva usvojena psa iz Crne Gore, Vučka i Zoru

Kada je jednom ušao u našu kuću, Vučko je ubrzo našao stalno mjesto u našim srcima. Nekoliko mjeseci kasnije, kada mu je noga bila u potpunosti izliječena, usvojili smo još jednog psa lutalicu Zoru, koja je ubrzo postala Vučkov najbolji prijatelj. Vučko voli da hvata frizbi, planinari do Grla sokolovog, trči po Velikoj plaži i juri za teniskom loptom sa Zorom. „Usvojeni pas lutalica izgleda uvijek ima najbolje raspoloženje i želju za životom”, rekao je naš komšija.
Preporučujem ljudima da usvoje lokalne pse - mnogo je onih koji traže dom. Ako niste u mogućnosti, druga opcija je da dobrovoljno pomažete uličnim životinjama i tako pomognete da se smanji broj mačaka i pasa lutalica.”

BIRGIT MOLER
menadžerka projekata evropskih fondova;
nekadašnja strana ekspertica u Ministarstvu finansija u Crnoj Gori

„Našu Eli zapravo je pronašao Tomas. Šetajući kroz park, naišao je na čovjeka sa štenetom u ruci koji ga je pitao da li ga želi. Objasnio je da je njegov brat prodao svu mušku štenad ali da ženku niko nije htio da kupi pa je želio usmrtiti. Da bi to izbjegao imao je sat vremena da joj nađe novog vlasnika. Tomas je uzeo, pozvao nas i tačno sat kasnije postali smo “roditelji bebe” od svega šest nedjelja. Danas je toj bebi deset mjeseci i živi sa nama u Njemačkoj.
Nedavno smo našli još jednog psa koji je imao ozbiljnu povredu. Njemu je oko tri godine i zove se Piet. Izliječili smo ga i zbrinuli a od oktobra će dobiti novi, stalni dom u SAD. Ono što je krucijalno za rješavanje ovog problema je učenje mališana, od osnovne škole, da životinje nisu stvari već bića. Postoji tako puno primjera zemalja sa istim problemom u kojima se sa djecom radi puno, posjećuju se skloništa, pomaže životinjama. Tako uče mnogo o njima, što je od neprocjenljive važnosti. 

Birgit i Lars imaju Eli koja je postala njihove dio familije i živi u Njemačkoj

Uz to, važno je smanjiti broj životinja na ulicama a jedino rješenje je putem kontrolisane kastracije ili sterilizacije. Znam da to neke nevladine organizacije već rade ali problem je što ih nema dovoljno ili nisu dobro organizovane. Neophodno je da se zajedno nose sa problemom i rade više na marketingu kako bi ih što više ljudi podržalo.”

dr TOMAS VORŠTAJN
GIZ-Germany; ekspert za turizam i savjetnik u JP Nacionalni parkovi Crne Gore

„Mala Beti je zapravo pronašla mene. U maju 2011. došla je u moju kuću u Podgorici i odlučila da ostane. Da budem iskren, u prvo vrijeme nisam se mogao odlučiti da li da je zadržim jer sam znao da ću dosta putovati za Kanadu a to će dosta zakomplikovati stvari. Ali zapravo je stvarnost potpuno drugačija i hvala bogu što sam je zadržao. Ona je mješavina gotovo svake vrste psa na koju sam naišao na ulicama Podgorice, ima veoma dobru narav, izuzetno je društvena i voli djecu. Zbog nje sam upoznao tako puno ljudi u Podgorici koje nikad nisam imao priliku upoznati dok sam šetao sam.

Tomasa je Beti pronašla u Podgorici, od tada idu zajedno na avanture po svijetu

Jako puno putujemo i nikada nismo imali nijedan incident ili problem tokom dvije godine koliko smo putovali Sjevernom Amerikom gdje je svaki motel ili hotel “pet friendly”. Situacija se dosta promijenila sa povratkom u Crnu Goru. Već prvog vikenda, na Žabljaku nismo mogli pronaći nijedan smještaj. Ovo je bilo teško za prihvatiti s obzirom da smo putovali zajedno u 14 zemalja bez prepreka.
Kao savjetnik za turizam, susrijećem se sa činjenicama koje me tjeraju na razmišljanje. Uzmimo na primjer samo Njemačku. Oko 8 miliona Njemaca putuje sa psima na odmor. Za njih Crna Gora nije izbor i zanimljivo, nijedna druga zemlja u Evropi nema tako nizak broj Njemačkih turista. Svakako za to je mnogo drugih razloga ali činjenica je da isključujemo 8 miliona ljudi koji bi mogli biti naši gosti. Recimo u Hrvatskoj 40% turista su Njemci koji tamo ne nailaze na probleme jer je preko 80% njihovih hotela sa oznakom pet friendly.”

TEKST: ANA ĐURKOVIĆ UZ NAROČITU ZAHVALNOST THOMASU WOHRSTEINU KAO I SVIMA KOJI SU POMOGLI PISANJE TEKSTA