Podgoričani se danas ponose grandioznim mostom Milenijum, kao nekad njihovi stari Vezirovim mostom. Mostovi su spojili obale rijeka, grad se širi, ali žile kucavice grada čekaju da njene obale budu uređene onako kako zaslužuju…
Od Bioča do ušća Morače u Skadarsko jezero vjekovima su se nalazila urbana i ruralna naselja: Duklja, Stara Zlatica, Ribnica i Podgorica. Dosta zidova, međa i kaldrma u ovim naseljima upravo je od moračkih i ribničkih oblutaka napravljeno. Stanovništvo je bilo vezano za rijeke koje su im značile život i koje su ušle u njihove pjesme. “Oj Ribnice srebrna i Moračo zlatna” pjevali su oni svojim rijekama. Podgoričani su se bavili ribolovom, a Morača i Ribnica su bile puna skobalja, mekiša, pastrmki, mrenova i drugih riba. Od ribe su domaćice spremale ukusna jela na podgorički način.
Ponosili su se Podgoričani time što su mudri pa su govorili “ko je pio vode s Ribnice, ne treba mu druga škola”.
Bistre rijeke bila su nekad žila kucavica grada pod Goricom. Na njihovim obalama vjekovima su rasli cikotići, a plaže na Morači i Ribnici bile su omiljena mjesta za odmor i razonodu, za ašikovanje mladih i divanjenje starijih... U vrelim ljetnjim danima i sparnim noćima okupljali su se Podgoričani u hladu smokava i pod pećinama. U mlinskim jažama ledili boce s rakijom, igrali zinga, dok su cika i smijeh odlijegali koritom. U mlinovima kraj Ribnice u dugim zimskim noćima sjednikovali su ljudi. Sjedjeli i pričali o zemanu prošlom, nadali se ljepšim vremenima... Pjevali, da tugu i muku odagnaju.
OD ĆUPRIJA OSTALI - STUBOVI
Danas je Podgorica grad koji svim silama nastoji da opravda epitete kao što su evropski i moderan. Tom njenom imidžu doprinose, između ostalog, i njeni novi mostovi – raskošni i elegantni. Na neke mostove se čekalo više od tri decenije. Listajući stare novine naišli smo na podatak da su na mjestu Junion bridža i Milenijuma planirani mostovi još davne 1968. godine. Iako se dugo čekalo na ostvarenje ovih važnih saobraćajnih objekata, čekanje se isplatilo. Grad danas ima čime da se ponosi.
No, malo je onih koji bi danas pobrojali sve mostove na podgoričkim rijekama. Nije ni nama to cilj, već da se prisjetimo nekih najznačajnijih.
Na prostoru Stare Zlatice nadomak plaže Lađice i danas su vidljivi ostaci starog kasnoantičkog mosta na Morači. Dosta je istorijskih dilema i nepoznanica o ovom mostu, a najveća kako se stotinu i više godina institucije ne sjete da ga stave pod zaštitu države, rekonstruišu i kulturno valorizuju. Do tada služi nam da se podsjetimo koliko malo vodimo računa o kulturnoj baštini.
Nizvodno od njega, krajem 18. vijeka sagrađen je Vezirov most, koji je dugo bio jedina veza između dvije obale Morače. Napravljen je nakon pohare Kuča 1774. Legenda kaže da su majstori kreč za gradnju umjesto vodom gasili jajima i varenikom, a da je on nakon toga stajao sedam godina. Neimari su skadarskom veziru rekli da će građevina zbog toga duže trajati. Most je imao i dvije kule sa kapijama koje su noću bile zatvarane kako bi se spriječio upad Crnogoraca u okolinu grada. Vezirova zadužbina je izdržala i miniranje u toku Veljeg rata 1876-1878. godine. Veće oštećenje most je pretrpio tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, “narodna vlast” nije imala razumijevanja za most, koji je obnovljen, ali njegov raniji izgled nije sačuvan. Danas samo sa fotografija možemo da vidimo njegov izgled i divimo se vještinama starih neimara, a posebno ljepoti orijentalnog stila gradnje.
NOVI ZEMAN NOVE VEZE GRADI
Prije Drugog svjetskog rata napravljen je veliki željezni most na ušću Ribnice u Moraču. Srušen je tokom rata, a nakon oslobođenja na njegovom mjestu sagrađen je Most Blaža Jovanovića, rad proslavljenog arhitekte Branka Žeželja. Blažov most je dugo bio simbol grada, a kao takav je završio i na tadašnjim razglednicama uz adekvatan natpis Pozdrav iz Titograda.
Nekada se na mjestu današnjeg Moskovskog mosta nalazio viseći most koji se srušio 1968. godine. Današnji most Gazela, koji kolokvijalno nosi naziv Viseći, krasi natpis “Tu su moji snovi to je i moj grad”. Možda zbog toga mladi parovi upravo na njegovim ogradama kače katance sa svojim imenima. Da snove ostvare u gradu na Morači.
Jedan od visećih mostova spaja Zagorič i Malo brdo, a drugi je prije par godina spojio prostor iza Kolektora sa ulicom 8. marta.
Union bridge povezuje Staru varoš sa dijelom grada Preko Morače. Na tom mjestu u turskom zemanu nalazio se Konjski ulaz, jedan od gradskih ulaza.
Krivi i Slovenački most čekaju rekonstrukcije i proširenje na četiri trake kako bi se spojili sa pristupnim bulevarima. Smanjiće to saobraćajne gužve, ali i dati ljepši izgled objektima. Koliko ćemo na to čekati, ostaje da vidimo. Nadamo se da nećemo čekati tri decenije kao na Milenijum i Union.
“Luča” je posljednji most sagrađen da poveže zaobilazice oko Podgorice. Visoki pilon simbol je i južna kapija grada. Nadamo se da će od njega uzvodno do Vezirovog mosta jednog dana obale biti sređene i iskorištene mnogo bolje nego danas.
OŽIVIMO OBALE RIJEKA
O sređivanju obala dvije rijeke koje protiču kroz grad priča se decenijama. Da se nakon svakog plana realizovao samo dio onog što je zamišljeno danas bismo imali šetališta duž cijelog toka Ribnice, a bogami i dobrog dijela Morače u dijelu od Vezirovog mosta od Union bridža i dalje prema Kolovratu.
Nadamo se da Podgoričani i Podgoričanke neće još dugo čekati da se najavljeni projekti realizuju i da ćemo na gradskim plažama i obalama rijeka uskoro imati potpun ugođaj. Ostaje da nakon toga čuvamo ono što je napravljeno, jer smo za devastaciju mnogih infrastrukturnih objekata krivi upravo – mi!
Na Ribnici je bilo znatno više mostova nego na Morači. Ne samo zato što se naselje razvijalo na obalama ove rijeke, već i zbog lakše gradnje. Jedan od njih, Kapadžića most i danas nosi to ime i služi namjeni. Odavno se govori da će mu biti vraćen prvobitni izgled, kao i obližnjim Muratovim mlinovima. Šetalište od Kapadžića mosta do Sastavaka je davno započeto i samo djelimično završeno. Kada ćemo moći da prošetamo do ušća Ribnice u Moraču ostaje da se vidi. Obećanja je bilo puno, a realizacije malo…
Most kod Banje, Most žrtava bombardovanja 5. Maja 1944. (nekada se tu nalazio Kraljičin most), Kasapnički, kao i čuveni most Adži-paše Osmanagića na Sastavcima odolijevaju vremenu, bombama, a bogami i huliganima. Trpjeli su manja ili veća oštećenja, ali i dalje služe namjeni.
Sastavke, najromantičnije mjesto našeg grada, trebalo bi oživjeti, srediti, upotpuniti pratećim sadržajima. Da zasijaju u punom sjaju na radost svih nas za koje će ušće Ribnice u Moraču uvijek biti Sastavci, a nikad Skaline.
