Uvijek korak ispred onoga što su savremene tendencije u vizuelnim i izvođačkim umjetnostima, zainteresovana za performanse, ali i teoretska razmatranja umjetnosti i „ženskih“ tema, umjetnica Tijana Todorović je nedavno putem društvenih mreža predstavila projekat „Zaboravljena abeceda“ u kome je objedinila svoja brojna interesovanja. Prošlost kroz tradiciju i stvaralaštvo žena „rekonstruisala“ je i ponovo oživjela vizuelnim modelima vještačke inteligencije (AI).
Jer, kako i sama ističe u razgovoru za Caffe Montenegro, „prije nego što su žene imale pravo da pišu i govore javno, istoriju su bilježile iglom“.
Kako nam je kazala, inspiracija za projekat „Zaboravljena abeceda“ proistekla je iz njenog dugogodišnjeg rada na autorskim i dokumentarnim projektima koji se bave ženskim pitanjima, nasljeđem i stvaralaštvom.
- Nakon doktorskih studija, đe sam istraživala neverbalnu komunikaciju kroz odjeću u bivšoj Jugoslaviji, nastavila sam da razvijam projekte u kojima su se kroz performans i dokumentarni teatar otvarale teme ženske seksualnosti, pismenosti i emancipacije. U predstavama Seksualno obrazovanje II, Cure i 55. član pitanje nasljeđa bilo je stalno prisutno. Poseban prelomni trenutak bio je rad na (diptih) predstavi Borba i Cure, đe sam bila i koautorica koncepta – ispričala je ona.
Kako je precizirala, upravo su kostim i prostor, oslonjeni na narodne nošnje i korišteni u Curama, otvorili „složene teme ranjivosti, krvi i pamćenja“.
To uključuje i značenja boja, poput bijele kao simbola „nevinosti“ - i uopšte upotrebe te riječi u kontekstu žene - okrivljenog. Kroz te procese sam najviše naučila da nošnja i vez nijesu samo dekoracija, već priče i svjedočanstva ženskog iskustva, način da se oblikuje slika doma i zajednice. Nije to samo ljepota neke kulture i nasljeđa; to je cijela jedna umjetnost, jezik/vrlo često opresivan, ali cijela jedna abeceda/manual za opstanak. To je bio povod da se vratim istraživanju tradicionalnog rukotvorstva i ženskog stvaralaštva – dodala je naša sagovornica.
Todorović ukazuje kako su joj osnovne studije modnog odnosno tekstilnog dizajna dale „čvrstu osnovu u istoriji odijevanja, tekstila i ručnog rada“. Istovremeno se u njenom radu i istraživanju otvorilo i pitanje ženskog nasljeđa u širem smislu – ne samo kroz likovnost i pismenost, već i kroz ekonomiju. Jer, kako je rekla, žene su kasno stekle pravo na imovinu i bankovni račun, ali su kroz vez i tkanje „stvarale sopstvene mikro-ekonomije, održive i samostalne svjetove“.
- Rad na monografiji Žene Crne Gore dodatno je potvrdio ova razmišljanja. Kroz individualne priče o obrazovanju, vladanju i rukotvorstvu postalo je jasno koliko se ženski doprinos često prepoznaje tek fragmentarno. Iz tog iskustva nastala je ideja za „Zaboravljenu abecedu“ koji vez prikazuje kao jezik kroz koji žene prenose znanje, emociju i pamćenje, oblikujući kulturu i identitet zajednice – dodala je ona.
Ovaj projekat je njen i ličan, ali napominje da na srodnim radovima sarađuje sa rediteljkom Tjašom Črnigoj, sa kojom već godinama istražuje ženska pitanja, pa i nasljeđe u društvu.
- Veliki podsticaj da serijal predstavim javnosti dala mi je i psihijatrica Tea Dakić, koja je u njemu prepoznala društveno-korisnu i emancipatorsku dimenziju – podśećanje na dugi i složeni put ženskog opstanka i borbe. Na širem planu, projekat se oslanja i na moje ranije saradnje u teatru, vizuelnoj umjetnosti i dokumentarnim projektima, kao i na istraživanja iz oblasti kulturne baštine, valorizacije, istorije umjetnosti i teorije. Zato ga doživljavam kao proces koji stalno raste i otvara prostor za nova čitanja – kazala je Todorović.
Na pitanje ko se najviše zainteresovao za povratak tradicionalnom vezu kroz projekat „Zaboravljena abeceda“, kaže da je to - publika na društvenim mrežama.
- Serijal od šest priča na Instagramu izazvao je brojne reakcije: ljudi su se javljali sa ličnim śećanjima i pričama o bakama i predmetima koje čuvaju. To pokazuje da vez i dalje živi u privatnim arhivima i emotivnim vezama – rekla je ona.
Tekstil „progovara“ zahvaljujući AI skicama
Kreiranje fotografija, odnosno rekonstrukcije veza koje nastaju uz pomoć AI, sastavni su dio istraživanja ove umjetnice. Razlog je vrlo konkretan: vizuelni materijal o crnogorskom i širem ženskom nasljeđu često je oskudan ili uopšte ne postoji.
- Kroz AI rekonstrukcije oživljavam ne samo predmete, već i ruke koje su ih stvarale. Te slike nijesu arhivske, već konceptualne skice – ali lako bi mogle postati stvarne fotografije. AI mi omogućava da istraživanje dobije vizuelni sloj: da vidimo kako je vez mogao izgledati, što govori o ulozi žena u društvu, i da otvorimo pitanja o sadašnjosti. Tekstil na tim slikama ponovo progovara – kroz kodove, simbole i uniforme koje nas upućuju i na moguće budućnosti – kazala je Todorović za Caffe Montenegro.
Ukazala je da je već sa sličnim autorskim projektima, poput Borbe i Cura, gostovala na međunarodnim festivalima – poput HAU u Berlinu i Zurche Spektakel u Cirihu (gdje je nagrađena), te na izložbi u Parizu, publika pokazala izuzetno interesovanje za ove teme. I to često upravo tamo đe se najmanje očekuje, što potvrđuje univerzalnu vrijednost i aktuelnost u vremenu retradicionalizacije društva ovih tema.
- Institucije se zasad uključuju sporadično, ali vjerujem da ovakvi projekti mogu podstaći njihovu aktivniju ulogu u očuvanju i prezentaciji nematerijalne baštine. Društvene mreže koristim kao platformu da približim teme široj publici, podstaknem razmišljanje i eventualno iniciram akciju – kazala je naša sagovornica.
Za Tijanu vez predstavlja jedinstvenu sliku doma i zajednice, viđenu očima i rukama žena koje su ga stvarale – najstarije žensko pismo utkano u tkanine, starije od knjiga i alfabeta. Ipak, dodaje, te žene često su ostajale anonimne i zaboravljene, bez priznanja i kao autorke, i kao ljudi.
- Vez je bio autobiografija u slici. Prije nego što su žene imale pravo da pišu i govore javno, istoriju su bilježile iglom. Svaki ornament imao je značenje – od zaštite tijela i prizivanja plodnosti, do označavanja statusa ili žalosti. Vez je bio amajlija, memorija, pedagoški dokument i oblik umjetničkog izraza i otpora. Primjeri poput goblena Jacinte Kunić iz Perasta, u koji je utkala svoju kosu i životnu priču, pokazuju da vez nije bio hobi, već intimni autoportret i zavjet. Kasnije, zidnjaci u 20. vijeku postali su stripovi u tkanini: kroz prizore kućnog života, žene su zapisivale ironiju, tugu i kritiku neravnopravnosti. Zidovi domova postali su galerije ženskih priča i otpora u vremenu kada im javni govor nije bio dozvoljen – podsjeća Todorović.
Za sve one koje je ova priča o vezu makar malo dotakla i zainteresovala, treba da pogledaju serijal na Instagram profilu @tijanattodorovic sa šest priča - kojima su prethodile tri priče o retradicionalizaciji kroz tekstil, odnosno tekstilnu industriju - i pratećim detaljima u storijima. Ali, ne samo oni – jer je riječ o temi koja se svakoga tiče i svakoga dotiče.
Za Tijanu vez predstavlja jedinstvenu sliku doma i zajednice, viđenu očima i rukama žena koje su ga stvarale – najstarije žensko pismo utkano u tkanine, starije od knjiga i alfabeta.
- Želim da pokažem da baština nije statična, već živa priča koja i danas može podstaći na razmišljanje. Istraživanje je mnogo šire i ulazi i u moje praktične radove u pozorištu i vizuelnoj umjetnosti, a ne samo u naučne. Trudim se da ga približim publici koja možda ne očekuje ovakav sadržaj na mrežama, što se pokazalo izazovnim i podsticajnim. „Zaboravljena abeceda“ nije zatvoren projekat – može prerasti u izložbu, publikaciju ili scensku formu. Najvažnije mi je da bogatstvo tradicionalnog veza predstavim na način koji savremenoj publici otkriva jezik pamćenja, otpora i stvaralaštva, a ne samo ukras ili muzejski eksponat – zaključuje Todorović u razgovoru za Caffe Montenegro.
