Sve prođe – tako kažu. Ali nešto i kad prođe nije prošlo. Požari ne nestaju onog trenutka kada se ugase i kada izađu iz vijesti. Ostaju tuga i pustoš da opominju lako zaboravne ljude. Zemlja pamti duže od ljudi.
Avgust u Crnoj Gori bio je surov: sunce koje prži, vjetar koji raspiruje vatru, dim koji guši planine i doline. Šume, livade, vinogradi, kuće… nestajale su pred plamenom. A tek kako nam je srce zaplakalo kad smo u toj borbi s vatrom izgubili heroja, jednog od onih tihih čuvara naših života i domova.
A priroda… opet se sažalila na nas, okončala nam je agoniju, ona uvijek nađe način da spusti svoje suze na vatru, i na njene i naše boli.
Obnova prirode traje duže nego što mislimo.
Potrebne su decenije da se šuma vrati u svoju punoću, a još više da vinograd ponovo rodi kao nekad. Elementarne nepogode, ljudska nebriga ili klimatske promjene – sve to prijeti jednako i prirodi i nama.
Zato svako drvo, svaki vinograd, svaki komad zemlje traži našu pažnju. Ono što nestane danas vraća se sporo, a ponekad drugačije nego što pamtimo.
Dok septembarsko sunce polako spušta ritam dana, planine, rijeke i vinogradi vraćaju mir. Ali i opominju: ljepota i snaga dolaze iz ravnoteže između izazova i radosti.
Dok gledamo plavo nebo iznad Crne Gore, sjetimo se da svaki naš postupak, svaka briga za prirodu, postaje djelić obnove. Uživajmo u trenutku, učimo iz prošlog i gradimo budućnost – za nas, za našu đecu, za sve one koji dolaze poslije nas. Priroda nas uvijek podsjeća: snaga je u pažnji, a mir u poštovanju.
Ljudski je da poželimo kišu kad vatra prijeti. Ljudski je da poželimo sunce kad želimo produžiti ljeto. Ali da je padala danima ljetnja kiša, žalili bi se da ne možemo da se kupamo u moru, da to smeta turističkoj sezoni…, a možda i rekli: ništa strašno, romantično. Ali, kad dim zakloni nebo, sve postaje tragično.
Vatra, voda, zemlja i vazduh – četiri elementa čine život. Ta stalna igra elemenata uči nas da cijenimo svaki trenutak: šum vjetra kroz borove, žubor rijeke, mir jezera ili tišinu šatora na livadi.
Jesen koja dolazi donosi berbu i nova vina. Donosi i šansu da obnovimo ono što je izgorelo — da odmah krenemo, zbog nas, zbog naše đece. Sve nas je ovo podsjetilo da se s prirodom ne takmičimo, da od nje učimo i da su beskrajne mogućnosti da u njoj uživamo, ali da je njena snaga najveća i surova kada pokušavamo da je uništavamo. Brani se priroda od nas, zbog nas.
Crna Gora, sa svim svojim kontrastima – između dima i svjetla, vatre i vode, vrućine i hlada – uči nas da dišemo, osjećamo i uživamo sada i ovdje. Svaki pogled na plavo nebo podsjetnik je da ljepota uvijek nadvlada strah, a priroda uvijek pronađe put ka miru i inspiraciji.
