Karađuzovići – tri generacije poslastičara i ukus tradicije koji nestaje

Redžepovi bomboni i sladoled sa snijegom s Rumije

Porodična poslastičarska tradicija porodice Karađuzović u Baru traje više od tri decenije, ali se sada suočava s neizvjesnom budućnošću. Da li će treća generacija biti i posljednja koja će praviti baklave, kadaif i čuvene Redžepove bombone, ili će se ipak pronaći način da se sačuva ovo slatko naslijeđe

Miris svježe pečenih baklava i kadaifa, slatka aroma šećernih bombona i stari recepti čuvani kroz generacije – to je ono što je činilo porodičnu tradiciju Karađuzovića. Njihovi kolači nijesu bili samo deserti, već su nosili priče, uspomene i duh vremena kada se znanje prenosilo s ruke na ruku, s generacije na generaciju.

Agron Karađuzović danas sa sjetom priča o porodičnom poslu koji je započeo njegov đed Redžep, zajedno sa svojim bratom Halilom.

Nekada su njihove bombone i sladoled sa snijegom s Rumije bili simbol djetinjstva mnogih Barana, ali sada je ovoj tradiciji neizvjesna budućnost.

Poslastičarska tradicija porodice Karađuzović traje više od tri decenije, tačnije od 1991. godine.

- U početku, posao je bio skroman – radilo se iz kuće, pravili su se tradicionalni kolači, dok su se paralelno bavili trgovinom. Međutim, ubrzo se pokazalo da je slatki zanat njihova prava sudbina. Đed je nastavio posao sa svojom porodicom – mojim ocem, stricem i šest tetaka. Generacije su se smjenjivale, ali ljubav prema ovom poslu nikada nije nestala. Danas, brat i ja predstavljamo treću generaciju poslastičara u porodici, ali izgleda da će s nama ta tradicija doći do svog kraja - priča Agron, svjestan da je svijet u kojem su njihovi kolači bili nezaobilazan dio svakog slavlja polako postao svijet u kojem se tradicija zamjenjuje brzinom i industrijskom proizvodnjom.

Od kućne proizvodnje do prepoznatljivog brenda

Kaže da su počeci bili skromni – baklave, kadaif…

- Sve su to bili kolači koje su pripremali naši preci, prenoseći recepte s koljena na koljeno. Ali kako je posao rastao, razvijala se i ponuda. Đed je, prije nego što se posvetio poslastičarstvu, bio trgovac. Porodica je imala nekoliko mlinova, a bavili smo se i prodajom smokava. Ipak, trgovina nije uvijek bila siguran posao – đed je u jednom trenutku pretrpio veliki gubitak i bio prinuđen da ode u Tursku, gdje je proveo nekoliko godina. Po povratku, odlučio je da se potpuno posveti poslastičarstvu - prisjeća se Agron.

Taj posao je s vremenom dobio ozbiljnije obrise – pa je njegov najstariji stric učio zanat u Draču (Albanija), gdje se specijalizovao i stekao vještine koje su obogatile njihov porodični biznis. Nakon rata, vratio se i nastavio rad u Baru, zajedno sa Agronovim đedom, ocem i drugim stricem.

Ekspanzija i širenje posla

- Naša poslastičarnica najprije je bila u Starom Baru, ali posao se ubrzo proširio. Imali smo radnje u Sutomoru, Baru, pa čak i u Ulcinju. Međutim, u Ulcinju posao nije krenuo onako kako smo zamišljali, pa smo se vratili u Stari Bar i nastavili da radimo na razvoju našeg porodičnog zanata. Otvorili smo radnju i u naselju Topolica, a zatim i na Zelenoj pijaci u Baru, gdje i danas radimo. Tokom devedesetih smo renovirali prostor u Starom Baru, ali s vremenom su neke radnje zatvorene, a na kraju smo se fokusirali samo na jednu - na Zelenoj pijaci - kaže Agron.

Nažalost, kako su godine prolazile, sve je manje bilo onih koji bi nastavili porodičnu tradiciju. Njegov stric i sin su napustili posao, a Agron je nastavio i sada radi dok, kako kaže, bude mogao.

- Nažalost, čini se da je treća generacija ujedno i posljednja. Moja kćerka studira medicinu u Banja Luci, sin je maturant i ne pokazuje interesovanje za nastavak porodičnog posla. Što se tiče mog brata, njegova kćerka Ilma je završila političke nauke i gradi karijeru u Podgorici, druga kćerka živi u Americi, a treća studira španski i francuski na UDG-u. Svjesni smo da je današnji tempo života drugačiji – mladi imaju svoje ambicije i karijerne puteve, a zanatski poslovi sve više izumiru. Osim toga, fizički nam postaje teško da održimo posao na nivou na kojem je nekada bio - kaže Agron.

Ukusi prošlih vremena

Njihovi kolači nijesu bili obični slatkiši – oni su bili spona sa prošlim vremenima, ukus djetinjstva mnogih generacija. Pored baklave, kadaifa i tulumbi, radili su i nešto što je bilo specifično samo – Redžepove bombone.

- Te bombone, napravljene od šećera, bile su prepoznatljiv znak našeg posla. I danas stariji ljudi dolaze i sjećaju ih se s nostalgijom. Mnogi su ih ponovo tražili čak i iz inostranstva, želeći da osjete onaj isti ukus iz djetinjstva. Još jedan od naših prepoznatljivih specijaliteta bio je sladoled sa snijegom s Rumije – nešto što je u starim vremenima bilo gotovo magično iskustvo - prisjeća se Agron.

Recept može biti na papiru, ali iskustvo ostaje u ruci

Mnogi im traže recepte, ali prava tajna, kaže Agron, nije samo u sastojcima – već u iskustvu.

- Mogu vam napisati recept, ali to ne znači da će kolač ispasti isti, često bismo govorili. Nakon toliko godina rada, recepti se prenose kroz osjećaj, kroz ruku i oko, a ne samo kroz papir. Tajna nije u mjerama, već u umijeću – u onome što čini razliku između zanatskog rada i industrijske proizvodnje. Mi nikada nismo koristili konzervanse, aditive ni vještačke dodatke. Naši kolači nijesu mogli da traju mjesecima, ali su zato imali prirodan i autentičan ukus - objašnjava Agron.

Ako niko od mlađih članova porodice ne pokaže interesovanje, velika je vjerovatnoća, tvrdi naš sagovornik, da će se ova priča završiti s njim.

- Posljednje dvije godine, radnju u Starom Baru smo izdali, dok još uvijek radimo na Zelenoj pijaci u Baru. Nekada su se naši kolači jeli u svakoj prilici – od svadbi i rođendana do Bajrama i drugih praznika. Danas, sve se manje ljudi okreće tradicionalnim slatkišima. Svijet se mijenja, ali mi ostajemo ponosni na ono što smo stvorili. Naša porodična priča je priča o radu, posvećenosti i ljubavi prema zanatu - zaključuje Agron.

I dok ne znamo šta budućnost donosi, jedno je sigurno – ukus Karađuzovićevih slatkiša ostaće u sjećanju mnogih generacija.

Tekst: Nada Kovačević

Foto: Privatna arhiva