Zemlja kontrasta, magije i besprekorne organizacije

Za ovih nekoliko decenija života, od prijatelja sam najviše dobijala poklone sa natpisom „Wanderlust“. Priznajem, opravdano i zasluženo.

Ali za sve godine koliko „lutam“ svijetom, nikada nijesam imala toliku tremu pred polazak kao 13. januara ove godine. Video zapisi, putopisi i savjeti ljudi koji su prije mene okusili ovu avanturu – sve mi je to pomagalo, ali istovremeno budilo nemir, stvaralo nova pitanja koja su me mjesecima pratila prije nego što sam se ukrcala na let za Tokio. Sve se činilo kao drugi Univerzum.

I bez pretjerivanja, Japan to jeste.

Japan je zemlja koja diše drugačijim ritmom – prošlost i budućnost plešu u savršenom skladu, futuristički obrisi modernih zdanja se nježno oslanjaju na mir drevnih hramova, stvarajući harmoniju koja ostavlja bez daha.

Dvije sedmice, četiri grada, 234.488 koraka ispunjenih čuđenjem, nekoliko pogrešnih, ali ipak dobrih skretanja i telefon prepun uspomena koje me, mjesecima kasnije, dozivaju da se vratim u zemlju izlazećeg sunca.

Tokio – urbani lavirint pun kontrasta

Moj prvi susret s Japanom – Tokio, grad koji ne podsjeća na išta što sam dosad vidjela, a ipak u nečemu poznat. Grad koji je uzeo najbolje od svake svjetske metropole i utkao to u jedinstveni japanski način života. Moj dom bila je Ginza – elegantna, mirna, puna malih, naizgled mračnih ulica, a bezbjedna u svakom trenutku. Kažu da to nije autentični Tokio, no meni je bila savršena baza da isprocesuiram sve kontraste koji su me svakodnevno zapljuskivali.

Svaki kvart je kao da ga je režirao drugi reditelj – Shibuya, Shinjuku, Asakusa, Ueno… Proživjećete svaki žanr, ali jedna je tema – ljepota i funkcionalnost. Ujutro je Tokio romantičan – bićete zahvalni sebi i Univerzumu na cvrkutu ptica i spokoju hrama Meiji Jingu, a popodne ćete živjeti sopstvenu Harajuku komediju, dok od milion opcija birate šta će biti vaš izbor za ručak i dok razmišljate da li će bezbroj životinja koje šetaju gradom samo tražiti da ih pomazite ili su ipak samo dio obroka.

Hrana? Ne znaš odakle da počneš. U jednom danu – sukiyaki na vreloj ploči, u drugom – matcha u svim oblicima, od latte do kolačića. Sve je do detalja osmišljeno, a opet nevjerovatno opušteno – možeš da jedeš u restoranu sa pet zvjezdica ili s nogu ispred štanda (ali nikako dok hodaš ulicom), ili da uzmeš nešto za ponijeti iz 7-Eleven (i brza hrana je ovdje iz druge dimenzije) i sve će biti savršeno. Jer svaki obrok je mali ritual, bez obzira gdje se nalazi na gastro skali.

I tako, sit i zadovoljan, nastavljaš dalje – kroz kvartove, kroz dan, i kroz beskrajne nivoe tokijskog metroa kao Super Mario. Metro u koji ulazim sa Suica karticom, Google Maps kao saputnik i Google Translate kao saputnik broj dva. I sve, bez obzira na početni haos, funkcioniše.

Ljudi ne viču, ne bacaju smeće, ne guraju se. Grad je brz, ali bez nervoze. I dok sve zvuči i izgleda kao naša daleka budućnost, Japan te iznenadi starinskim kasetofonom u supermarketu, ručno ispisanim menijem u restoranu i automatom za igračke koji zvoni kao slot-mašina. U zemlji robota – papir se i dalje poštuje. Takođe i gotovina, pa su metalni novčići više od suvenira – oni su i dalje svakodnevna valuta, a džepovi često zveče kao da si se vratio u djetinjstvo, samo što nisi krenuo do prodavnice u komšiluku nego u susjednu galaksiju.

A uveče – digitalna poezija teamLaba, pogled sa Shibuya Sky ili tišina svetilišta u kome neko upravo zapisuje želju (a i vi smišljate ko zna koju svoju, jer zašto da ne?).

Tokio nije haotičan – to je savršeno uređen vrtlog koji vas najprije uvuče i zbuni, zatim vas okreće oko svoje ose, sve dok vam ne uskladi misli s njegovim ritmom. I kad jednom uhvati puls vašeg koraka – ne pušta vas više.

Kyoto – grad koji ne žuri, ali uvijek stiže

Grad u kome ti se čini da neko stalno pušta neku staru traku – a ti si istovremeno i glavna glumica i gledateljka. Boje izblijede taman koliko treba da te umire, mirisi pojačaju da te zaustave, a vrijeme se uspori do te mjere da zaboraviš koji je dan.

Ulice djeluju poznato, kao neka sjećanja koja znaš da nisi prije doživio, a opet si ubijeđen da su tvoja. Hramovi te vrebaju iza svakog ugla – ne da te zavedu, nego da te vrate sebi. Svaki vrt priča priču. Mahovina je važnija od cvijeta, a bor ima karakter. I sve je baš na svom mjestu – ne zato što je savršeno, već jer je pažljivo građeno, s razumijevanjem vremena i prostora. Kameni akvadukt u hramu Nanzen-ji, savršen je spoj japanskog zen vrta i zapadne arhitekture, stoji kao dokaz te harmonije: građen da nosi vodu, a danas nosi tišinu, mir i svjedočanstvo da suprotnosti mogu postojati zajedno.

Okazaki dio grada bio je moj podsjetnik da se sve može ukombinovati: drevni akvadukti, tiha voda, sijenke, meki koraci i topli čaj u rukama. Arashiyama šapuće kroz šumu koja šušti na japanskom, a majmuni koji nisu tu da zabave, već da postave granice.

A Nishiki market bukvalno opija – ljudima, mirisima i stotinama detalja.

Kyoto ne nudi glasan spektakl. Nudi tišinu. I osluškuje da vidi da li ćeš je prihvatiti. Jer ovdje i najglasnije stvari dolaze tiho. I uz strpljenje. Baš kao i trenutak kada se, u večernjoj šetnji Gionom, ispred mene pojavila prvo jedna gejša, pa onda i majko – sve u blizini mosta čiji odsjaj podsjeća na scene iz “Memoara jedne gejše”.

Nisam ni disala. Da ne pokvarim još jedan trenutak vrijedan Oskara.

Nara je, naravno, otišla korak dalje. Jelene ne možeš izbjeći, a zen – on dođe sam, dok se šetaš parkom i ne znaš više da li si u stvarnosti ili u crtanom filmu. Čak i Kintetsu voz djeluje kao da te vodi u neko prošlo vrijeme.

Osaka – grad priključen na struju

Osaka je glasnoća svega – s pojačanim refrenom i svjetlosnim efektima. Dolazak u Osaku bio je kao ulazak u potpuno novi žanr: brži tempo, jači šum, smjeliji stilovi i stalni osjećaj da sve vibrira na 220 volti.

Baza mi je bila oko Dotonborija, dijela grada koji ne zaspi ni kada bi trebalo, i iako ga moliš da to uradi. Neonska svjetla, gigantske figure iznad restorana, mirisi hrane – sve se tu miješa i ni sami ne znate šta želite, a šta ne.

Dani u Osaki traže udobnu obuću i otvoren um. Grad koji je na prvi pogled samo betonski lavirint, zapravo je beskrajni poligon iznenađenja: od ljudi koji izgledaju kao da su upravo izašli sa modne piste, do metro stanica koje vas testiraju kao escape room. I uvijek je neka nova nijansa haosa iza ugla.

U tih 48 sati, stigla sam da posjetim Umeda Sky Building – pogled koji udara vertikalno, i da se još jednom prepustim magiji teamLab svijeta, ovog puta na otvorenom.

Ono što mi je falilo? Možda još jedan dan. Ili možda samo još jedan par stopala.

Tišina pred polijetanje

Povratak u Tokio bio je tih i lak. Ginza je mirisala najbolje. Ulica po kojoj su odzvanjali koferi podsjećala me da putovanju dolazi kraj. Podsjećala me na zahvalnost.

Odlazak u Akihabaru bio je kao teleport u svijet koji se igra sam sa sobom. Dio grada u kojem su konzole, kablovi i ekrančići zakon. Sve je bilo podređeno toj estetici igre – i ljudi i izlozi i zvuci. Ja sam, kao gost, samo tu upala, ali mi je dozvoljeno da se uklopim. Jer je Japan takav.

I kada sam pomislila da sam sve shvatila – redove, tišinu, logiku metroa i rituale hrane – pojavio bi se neko da me iznenadi gestom bez riječi. Ne pokaže ti put, već te povede. I čeka da provjeri da si stigla. Tada shvatiš: u Japanu je pažnja vrsta jezika, a briga dolazi bez buke – i bez očekivanja kontrausluge.

Kad god bih pomislila da sam sve vidjela, pojavilo bi se još nešto – a ja nemam dovoljno stranica, a iskreno ni riječi da to opišem. Sjećam se sebe – najprije se čudim, zatim se smijem, a na kraju i sama nestajem među gashapon mašinama koje mame i djecu i odrasle. Čak i najstroži poslovni čovjek zavrti točkić za figuricu koju će staviti na svoj radni sto – da ga podsjeti da ozbiljnost ne isključuje igru.

Na kraju, Haneda aerodrom mi je servirao savršenu distrakciju - platformu s koje posmatraš avione kako uzlijeću i slijeću. Lagano vraćanje u stvarnost. U stilu – sa osmijehom, stopalima koja su se danima oporavljala i srcem koje se unaprijed izvinjava tijelu zbog nove avanture. Jer već znamo da ćemo se vratiti. Prije nego kasnije.