Нити koje povezuju dom, uspomene i ručni rad

Jovanin put do brenda Niti nije bio unaprijed iscrtan. Nastao je iz potrebe da stvara rukama, iz porodičnih uspomena, ljubavi prema domu i predmetima koji vremenom postaju dio naših života. Danas kroz vez gradi sopstveni autorski svijet, polako i bez želje da ga požuruje.

Postoje predmeti koje kupimo, koristimo i zaboravimo, ali postoje i oni koji se gotovo neprimjetno utkaju u svakodnevicu, postanu dio doma, porodičnih okupljanja i uspomena. Upravo takve predmete Jovana želi da stvara kroz Niti.

Jovana Čelebić je po obrazovanju novinarka, a profesionalni put vodio ju je kroz medije, PR i komunikacije u festivalskoj i telekomunikacionoj industriji, upravljanje društvenim mrežama i digitalne komunikacije, kojima se kasnije bavila i u UNICEF-u u Crnoj Gori. Ipak, jedna konstanta pratila ju je kroz sve te promjene – potreba da traži ono što joj u datom trenutku djeluje smisleno i vrijedno.

Danas prvi put ima osjećaj da od početka do kraja gradi nešto svoje, rukama, od ideje do gotovog predmeta. Ipak, Niti ne doživljava kao konačnu tačku, niti kao nešto što mora zauvijek ostati u istom obliku. „Mnogo mi je važnije da ostanem radoznala nego da u jednom trenutku kažem:“E, ovo je to, našla sam svoju stvar.“ Mislim da sam sada na dobrom putu, ali mi se dopada što još ne znam dokle taj put može da ode“, kazala je naša sagovornica.

A put do Niti, vodi do jednog stola. Listajući Pinterest, Jovana je jednog dana zastala pred romantičnim vezenim stolnjacima i u njima nije vidjela samo tekstil i vez. Vratili su je u djetinjstvo, porodičnoj trpezi za kojom se dugo ostajalo, jelo, pričalo, nazdravljalo, smijalo i otvaralo i važno i sasvim nevažno. Gotovo da je, kaže, mogla da čuje žamor razgovora i dodavanje posuda preko stola. Njena majka, muzejska savjetnica sa izuzetnim osjećajem za lijepo, pažljivo je gradila atmosferu doma, dok je i otac imao veliku naklonost prema umjetnosti. Jovana i njena sestra tako su odrastale među slikama, izložbama, skulpturama, časopisima o enterijeru i stalnim preuređivanjima kuće, pa je osjećaj za boje, teksture, detalje i prostor došao gotovo prirodno.

U njenoj priči zato nema klasičnog „prenošenja s koljena na koljeno“ kada je vez u pitanju, ali poseban odnos prema domu, predmetima i prostoru koji učestvuju u svakodnevnom životu. „Mislim da mi je odatle ostala velika ljubav prema predmetima i prostorima koji učestvuju u svakodnevnom životu, i važno mi je da oni budu lijepi“, kaže Jovana za Caffe Montenegro. Taj senzibilitet je dugo postojao, ali je kroz Niti konačno dobio svoj konkretan oblik.

U vrijeme kada je počela da razmišlja o vezu, Jovana se još bavila digitalnim komunikacijama. Ideja ju je, međutim, sve više zaokupljala, pa je gotovo opsesivno počela da razmišlja o vezu i polako da vježba. Trebalo joj je skoro dvije godine da se usudi da napravi nešto što će zaista otići u nečije ruke. Među prvim radovima bile su dvije benkice za prvi rođendan njene bratanične Đine, a pamti i bratovu jednostavnu rečenicu: „Ići će ti ovo.“

Jedan od prvih radova koji joj je ostao posebno drag bila je majica namijenjena majci dvije djevojčice iz porodice. Pitala ih je šta njihova majka voli i šta ona njima predstavlja, pa su same nacrtale simbole koji ih asociraju na nju. Jovana je te crteže prenijela na tkaninu i izvezla, uz poruku: „Ova majica donosi sreću.“ Kasnije joj je žena kojoj je majica bila namijenjena rekla da ju je nosila u nekim važnim trenucima i da joj je na neki način postala talična. Upravo su joj takva iskustva pokazala koliko predmet napravljen rukama može da dobije značenje koje daleko prevazilazi njegovu praktičnu vrijednost.

Ipak, iako su ljudi u početku posebno reagovali na majice, Jovana je osjećala da je vez vodi prema tekstilu za dom. Prvi stolnjak napravila je gotovo godinu kasnije, za svoju kuću. Na njemu su bili motivi doma – sunce, ptice, nebo – a reakcija na taj komad prvi put joj je jasno pokazala da za ono što želi da radi postoji prostor i izvan privatnog kruga.

Kada je odlučila da napravi profil i izađe sa svojim radom pred širu publiku, ostalo je pitanje imena. Jedne večeri razgovarala je sa suprugom i on je samo rekao: „Niti.“ Nije bilo potrebe za daljim razmišljanjem. Ime ju je odmah podsjetilo na misao vladike Nikolaja Velimirovića: „Što god da tkaš, vezuj konce za nebo“, koja joj je dugo bila važna kao lični podsjetnik da u onome što radi traži smisao. Naziv se prirodno uklopio i u samu promjenu koju je prolazila – iz digitalnog u analogno, iz rada unutar sistema u nešto što gradi sama, iz poznatog u neizvjesno. Ni logo nije nastao planski. Njen stric, pravnik po profesiji koji cijelog života crta i slika, spontano ga je napravio za nekoliko minuta tokom jedne prepiske o brendu. Tako su se u Niti od samog početka, bez ikakvog plana, utkali tragovi ljudi koji su joj bliski.

Na fotografiji ručni rad često izgleda tiho, gotovo jednostavno, ali iza te slike kriju se sati crtanja, pokušaja, prepravljanja i odluka. Put jednog proizvoda kod Jovane gotovo nikada nije linearan. Nekada kreće od jasne ideje, nekada od tkanine, boje ili motiva koji joj privuče pažnju. Kada je radila stolnjak za svoju kuću, željela je da na njemu budu nebo, sunce, ptice, suncokreti, šipak, masline, smokve i vino – ne kao doslovna ilustracija prostora, već kao njen prevod života oko kuće na tekstil.

Nakon ideje slijedi crtanje. Neki motiv nacrta i više desetina puta dok ne dobije formu kojom je zadovoljna. Tkaninu zatim treba pripremiti, motive prenijeti jedan po jedan, boje uskladiti, a i kada vez konačno počne, plan se i dalje mijenja. Jedan stolnjak za njen dom imao je oko 60 sati samog veza, a to je samo dio procesa, jer prije njega dolaze traženje motiva, crtanje, izbor tkanine i konca, probanje boja i odluka kojim će tipom veza neki detalj najbolje izgledati. Radila je i stolnjak dug oko šest i po metara, namijenjen ugostiteljskom prostoru, gdje izazov nije bio samo broj sati već i cijela kompozicija, odnos motiva i način na koji će predmet funkcionisati kada bude postavljen.

„Ono što se na fotografiji posebno ne vidi jesu vraćanja unazad. Nekad izvezem dio, odmaknem se i shvatim da rezultat nije onakav kakav želim. Tada bez problema param i radim ponovo, čak i ako to znači još nekoliko sati rada“, objašnjava sagovornica Caffe Montenegra. Upravo je u tome možda najviše skriveno ono što publika ne može odmah da vidi – ne samo vrijeme, nego i količina odluka, pokušaja, korekcija i koncentracije koja stane u jedan naizgled miran komad tekstila.

Za porub sarađuje sa Milom Jovović, školovanom krojačicom sa decenijama iskustva, koja vodi računa da završna obrada bude besprijekorna. Ako je riječ o radu za klijenta, dogovaraju temu, motive i eventualni kolorit, dok realizacija i dizajn ostaju Jovanin autorski dio. Kada god može, gotov rad predaje lično, jer joj je važno da upozna osobu kojoj predmet odlazi i vidi trenutak u kojem ga prvi put uzima u ruke. Upravo su te reakcije, često emotivnije nego što očekuje, dale mnogo sigurnosti da nastavi da razvija Niti.

U izboru materijala najčešće se vraća prirodnim tkaninama, prije svega lanu i pamuku. Lan posebno voli zbog teksture, karaktera i prirodnog gužvanja, dok je kod nekih komada važnije da budu praktični za održavanje. Materijal, kaže, uvijek bira prema tome šta predmet treba da bude i kako treba da živi. Važno joj je da stvari budu lijepe, ali jednako i kvalitetne, trajne i prilagođene stvarnoj upotrebi.

Ideje mogu doći gotovo odasvud. Fotelja, vaza, luster ili neki detalj koji vidi u stvarnom ili digitalnom prostoru može završiti kao motiv na tekstilu. Upravo joj je zanimljiva mogućnost da nešto iz jednog svijeta prevede u sasvim drugi i tako mu da novo značenje. „Ideje rijetko nastaju kao potpuno gotova slika. Češće počnu od nekog detalja za koji se zakačim, a onda ga dalje prevodim u svoj jezik“, dodaje Jovana.

U vremenu u kojem je sve napravljeno da bude brže – proizvodnja, kupovina, sadržaj, komunikacija – Jovana je pronašla zadovoljstvo upravo u onome što se ne može požuriti. Konac i tkanina imaju svoj ritam, a ručni rad za nju predstavlja i svojevrsni odgovor na hiperprodukciju i konzumerizam. „Doživljavam ga kao mali čin otpora, zaustavljanja i procesuiranja stvarnosti“, kaže naša sagovornica. Kada nešto nastaje satima i na kraju pred sobom imate stvaran predmet koji prije toga nije postojao, taj osjećaj je, objašnjava, neuporediv sa brzim stimulansima kojima smo svakodnevno izloženi.

Istovremeno, vez ju je otvorio i ka mnogo širem istraživanju. Posebno je zanima mjesto ove vještine u životima žena kroz različite periode i sredine – ne samo kao zanat ili ukrasna tehnika, već kao način izražavanja i bilježenja ličnog iskustva. Kada pokušava da sazna više o vezu u Crnoj Gori, među lako dostupnim domaćim izvorima uglavnom pronalazi tradicionalne tehnike, narodnu nošnju i zlatovez, dok mnogo teže dolazi do ličnih priča žena: šta su vezle, zašto su to radile, šta im je taj rad značio i kakvo je mjesto ta vještina imala u svakodnevnom životu, porodici i zajednici. Istovremeno, u stranim izvorima nailazi i na tehniku pod nazivom „Montenegrin stitch“, o kojoj postoje detaljni tekstovi i tutorijali, što je dodatno podstiče da istražuje ono što možda u našoj tradiciji postoji, a danas nije dovoljno vidljivo ili lako dostupno.

Ne tako davno žene su mnogo više stvari pravile same, od odjeće do tekstila za kuću, i Jovana bi voljela da se makar dio tog odnosa prema predmetima vrati. Zato je privlači i ideja da iskustvo dijeli sa drugima. Prvog vikenda oktobra planira druženje i „poVEZivanje“ uz vez, sa željom da prenese ono što je do sada naučila i okupi ljude koji dijele sličnu ideju o tome kako izgleda nekoliko dobro provedenih sati.

Da bi nešto nastalo iz kreativnosti moglo da opstane, sama inspiracija, naravno, nije dovoljna. Jednog dana Jovana bi najradije šest sati provela radeći jedan detalj, ali paralelno treba odgovoriti na poruke, izračunati cijene, nabaviti materijal, fotografisati proizvod, osmisliti sadržaj i organizovati isporuku. Kreativnost i biznis, kaže, traže dvije vrlo različite vrste fokusa, a Niti nijesu nastale kao razrađen poslovni projekat, već kao skok u nepoznato.

Jedna od važnijih lekcija bila je kako odrediti vrijednost sopstvenog rada. U početku nije uvijek imala dovoljno samopouzdanja da postavi cijenu koja zaista odgovara uloženom vremenu i trudu, pa je nekoliko puta loše procijenila koliko će joj pojedini komad oduzeti sati i energije. Danas cijenu ne posmatra samo kroz vrijeme provedeno uz iglu i konac. U njoj su ideja, skice, priprema, izbor i nabavka materijala, komunikacija sa klijentom, završna obrada i, možda najvažnije, autorski dio koji je teško svesti samo na satnicu. „Mislim da sam svoj rad počela istinski da vrednujem onda kada sam sebi dozvolila da ga posmatram kao autorski rad“, ističe sagovornica za Caffe Montenegro.

Crnogorsko tržište jeste malo, ali iz svog iskustva vidi da postoji publika koja prepoznaje originalan dizajn, ručni rad i predmete koji nijesu dio masovne proizvodnje. Posebno joj znači što je imala porudžbine iz Hrvatske i Slovenije, jer joj je to pokazalo da priča Niti može da komunicira i van lokalnog prostora. Primjećuje i da ljudi sve češće ne traže samo „nešto ručno rađeno“, već žele da znaju ko stoji iza proizvoda, kako je nastao i zašto izgleda baš tako.

Instagram je trenutno glavni digitalni izlog brenda, ali je njegov ritam gotovo potpuno suprotan prirodi ručnog rada. Algoritam stalno traži nešto novo, dok jedan komad može nastajati danima ili nedjeljama. Možda baš zato što se ranije bavila digitalnim strategijama, Jovana je rasterećenija od potrebe da svakodnevno objavljuje. Nekada četiri ili pet dana nema ničeg novog na profilu, jer za to vrijeme radi. Pritisak da stalno smišlja nove proizvode, kaže, više dolazi od nje same nego od društvenih mreža, jer uvijek ima više ideja nego vremena da ih realizuje.

Sljedeći korak koji priželjkuje jeste onlajn prodavnica, a dugoročno mašta o sopstvenom studiju koji ne bi bio samo mjesto prodaje. Voljela bi prostor u kojem se svijet Niti može zaista doživjeti – da ljudi mogu da uđu, vide tekstil u prostoru, sjednu za sto, popiju nešto i osjete atmosferu koju ti predmeti nose.

Kada bi potpuno uklonila ograničenja vremena, materijala i cijene, voljela bi da napravi veliki vezeni komad namještaja, možda fotelju čiji bi naslon bio potpuno izvezen i građen kao zasebna slika. Privlače je i vezeni abažuri, zidni tekstil i baneri za proslave, upravo zato što vez ne doživljava kao tehniku vezanu za jednu vrstu predmeta, već kao jezik koji može da prenese na veoma različite stvari.

I na kraju, možda je upravo to najljepši način da se objasni šta Niti zapravo jesu. Ne samo vez, ne samo tekstil, ne samo predmet, već pokušaj da nešto napravljeno polako i rukama dobije svoje mjesto u nečijem životu. Kada neko kupi njen rad, Jovana bi voljela da ga taj predmet prije svega raduje, da mu vremenom postane dio svakodnevice, doma i uspomena, a ne samo još jedna stvar koju je kupio. I da postoji svijest da je, prije nego što je stigao do njega, iza tog komada stajala jedna konkretna osoba koja je u njega uložila vrijeme, pažnju i dio sebe.