Tradicija uzgajanja svilenih buba

Poput mnogih tradicionalnih zanata, uzgajanje svilene bube i vještina dobijanja svile postala je samo sjećanje starih generacija. No, ovu tradiciju u barskom kraju od zaborava želi da sačuva Olja Fatić iz „Edukativnog centra Bar“

Nekada, i to ne baš tako davno, na prostoru koji danas pripada barskoj opštini uzgajala se svilena buba od čijih su se niti pravili najfiniji odjevni predmeti. Ljudi koji žive “na dvije čarobne obale” – Jadranskog mora i Skadarskog jezera, čuvali su ta majušna stvorenja koja su, ujedno, mnogima omogućavala da imaju određenu ekonomsku korist.

Tako ukratko počinje priča o zanatu koji je (najmanje) sedam vjekova bio sastavni dio života ne samo onih koji žive u Baru i okolini, već duž cijele istočne obale Jadranskog mora. Svilene bube pomogle su generacijama da zarade za život od prodaje te najfinije niti i stvaranja najdivnije odjeće.

U namjeri da, prije svega, novim naraštajima sugrađana bliže približi taj specifičan dio tradicije, Baranka Olja Fatić iz Nevladine organizacije „Edukativni centar Bar“ već godinama traga za svim informacijama i artefaktima koji se vezuju za uzgajanje svilene bube u ovom primorskom gradu.

O tome zbog čega se upustila u obiman i zahtjevan posao traganja za dokumentima, ali i pričama starijih koje svjedoče ovoj djelatnosti, ona kaže da joj je primarni cilj revitalizacija gajenja svilene bube i pravljenje proizvoda od svile.

„Revitalizacija gajenja svilene bube i pravljenje proizvoda od svile u barskom kraju podrazumijeva složen, dugotrajan i sveobuhvatan pristup koji uključuje istraživanje, dokumentaciju, edukaciju, podršku i subvencije, očuvanje tradicije i promociju kao kulturno-turističku atrakciju. I to je proces koji zahtijeva sinergiju nadležnih institucija i pojedinaca. Za sada, kao pojedinac, mogu da dam taj incijalni impuls i ukažem na vrijednost ovog kulturnog nasljeđa“, kaže Fatić za Caffe Montenegro.

No, to je tek prvi u nizu koraka kojima namjerava da pokaže Crnoj Gori i svijetu da je moguće spojiti prekinutu nit svilenih konaca iz barskog kraja. Za početak, javnost upoznaje s onim što je do sada spoznala.

„Prezentujem znanje koje sam istraživanjem sakupila, kako u razgovoru sa sugrađanima, tako i iščitavanjem arhivske građe, stučnih tekstova, intervjua i pretragom na internetu. Takođe, imala sam sreću da u maju ove godine dobijem nekoliko dudovih svilaca u stadijumu gusjenice, koje sam odnjegovala do kraja i dobila „sjeme“ za pokretanje novog ciklusa. Na žalost, u Baru nemam osobu koja bi mogla da me vodi kroz taj proces, pa mi je u tom smislu potrebna edukacija koju stičem tokom studijskih posjeta Konavlima, gdje se i dalje praktikuje tradicionalni način uzgajanja svilenih buba“, precizira ona.

Istorija uzgajanja svilenih buba

Svilena buba (dudov prelac, sviloprelja, svilobuba, svilarka, Bombyx mori L.) je, pored pčele, jedini insekt koji čovjeku daje gotov proizvod, a to je svilena nit. Spada u red leptira, u familiju noćnih prelja. Privredna grana koja se bavi uzgajanjem svilenih buba je svilogojstvo i dio je stočarskih djelatnosti. 

Začetak svilogojstva vezan je za kinesku civilizaciju. Legenda kaže da je Hi Ling Ši, supruga kineskog cara, 2.700 godina prije nove ere otkrila savršenu nit od koje je moguće napraviti tkaninu. Tajna izrade svile strogo je čuvana, a svaki pokušaj iznošenja svilene bube kažnjavan je smrću.

Među prvim Evropljanima koji su se susreli sa svilom bio je Aleksandar Makedonski, i to u Persiji, u IV vijeku prije nove ere. Zna se i da su lepršave tkanine iz Kine uvožene u Evropu oko 250. godine prije nove ere. Jedan kilogram svile plaćao se jednim kilogramom zlata. 

Iz Azije u Evropu - tačnije u Vizantiju - jajašca svilene bube i sjeme murve su, prema predanju, prenijela dva grčka monaha u bambusovoj trsci 552. godine. 

Širenje svilarsva na Starom kontinentu bilo je uslovljeno klimom. Praktikovalo se samo u onim predjelima u kojima je uspijevala bijela murva kao jedini izvor hrane za sviloprelce. Svilogojstvo i svilopreljstvo bilo je zastupljeno u većem dijelu jadranskog priobalja i zaleđa, ali ne svuda i u isto vrijeme. 

Uz to, mora se napraviti razlika između svilogojstva i svilarsva. Naime, svilogojstvom su se bavili uzgajivači čaurica/kokona/šiški, a svilarsvom proizvođači proizvoda od svile.

---

Revitalizacijom do inovativne turističke ponude

„Revitalizacija ukjučuje i praktične inicijative. 

Planiram da organizujem predavanja i edukativne prezentacije za lokalno stanovništvo, a prije svega za djecu i mlade, na kojima bih prenosila znanje o tradicionalnom gajenju svilene bube i procesu dobijanja svilene niti. 

O tehnikama izrade svilenih proizvoda još moram da istražujem i učim.

Nažalost, u razgovoru sa sugrađanima sjećanja su oskudna i slabo su sačuvani predmeti za obradu svilene niti. 

I to nije sve. Namjeravamo da ukažemo na vrijednost postojećih stabala murvi na javnim površinama u gradu i podstaknemo nove zasade. Želimo da pokrenemo inicijativu prema lokalnom Zavičajnom muzeju da barska svilena nit dobije svoj prostor za prezentaciju u etnografskom dijelu - zajedno sa žukom, lanom i vunom. I, na kraju, možemo planirati da svilarsku tradiciju prezentujemo kao dio turističke ponude barskog kraja, organizujući ture koje će posjetiocima omogućiti da se upoznaju sa procesom gajenja svilene bube i nematerijalnim nasljeđem barskog kraja i tako privučemo turiste zainteresovane za autentične i edukativne doživljaje“, kazala je Fatić.

---

Barsko svilogojstvo

Na osnovu izvora informacija do kojih je došla Fatić, ne može se pouzdano reći kada je ovaj insekt stigao na Balkan. 

„Barski kraj bio je dosta povezan sa Carigradom i uticaj Vizantije bio je velik, što sugeriše da su tajne uzgajanja sviloprelje prenesene u tom periodu“, ističe Fatić. 

Precizira i da je Mletačka republika takođe imala jak uticaj na razvoj svilopreljstva i svilogojstva duž cijele Jadranske obale, uključujući crnogorsko primorje i zaleđe. 

„Prvi pomen svilarstva u Crnoj Gori - tačnije u Boki Kotorskoj - nalazimo u dokumentu „Uprava grada“ od 17. oktobra 1333. godine, gdje se pominje ime kotorske sviloprelje Dobroslave. Pretpostavlja se da se već tada svilena buba gajila kako u okolini Kotora, tako i duž crnogorskog primorja, uključujući Bar“, navodi ona.

Čitanjem arhivske dokumentacije, pronašla je i dopise u kojima se svilarstvo pominje, a obuhvata period od 1891. do 1961. godine. Kako je kazala, tu je posebno značajan dokument Dopis Kapetanu barskom od Ministarstva unutrašnjih djela poslato 17. aprila 1891. godine, u kome se govori o nabavci kvalitetnog sjemena, usklađivanju fer otkupnih cijena, uslovima koje je potrebno zadovoljiti pri podjeli sjemena - kao što su broj murvi i čeljadi u porodici - pa do obaveze izvještavanja o podjeli i uspjehu.

„Poznato je svakome, da je gajenje svilenih buba u Crnoj Gori, do nazad nekoliko godina, veoma rasprostranjeno bilo, da je narod sa malim trudom a bez ikakvih troškova u kratko vrijeme od istog lijepu koristi imao. U posljednje vrijeme, nešto zbog dugogodišnjih ratovanja, a nešto i zbog niskih cijena, rad oko svilenijah buba sasvijem je skoro zabataljen.

1-vo. Jedan od ovih paketa sdrži u sebi - ili 30 grama sjemena od svilenih buba;

2-go. Iz jedne unče sjemena, kada bi se dobro zavile, izašlo bi oko 60 kilog. čaurica;

3-će. Da se jedna unča sjemena odnjeguje kao što treba, potrebno je imati 20 do 22 korjena odraslih i dobrih murovih stabala:

4-to. Oko odgajanja jedne unče sjemena, potrebno je rad najmanje 4-voro čeljadi (makar i djece)“ (originalni izvod iz Dopisa)

„Ovo, s jedne strane, pokazuje koliko je proces bio zahtjevan, podrazumijevao znanje, uslove i resurse. S druge strane, oslikava brigu države da stanovništvu agrarno siromašnijih područja omogući dodatnu zaradu.

---

Kako nastaje svila 

Olja Fatić temeljno se posvetila radu edukativnom programu o uzgajanju svilene bube, te osmišljava materijal koji svakome može na jednostavan način približiti ovu materiju. Tako su nastali i tekstovi o osnovama uzgajanja i procesa dobijanja svile.

Dudov svilac ili bubica jedini je udomaćeni – „pripitomljeni“ insekt. Njegov opstanak u prirodi više nije moguć u većini zemalja, pa tako ni kod nas. Potrebna mu je čovjekova pomoć od izlijeganja do zapredanja, pa je briga o bubicama za vrijeme njihovog stadijuma gusjenice svakodnevni i cjelodnevni posao.

---

Iz istorijskih izvora i arhivskih dokumenata jasno je i da je svilopreljstvo imalo značajnu ulogu u životima stanovnika barskog kraja i šire regije. Iako je teško precizno odrediti kada je tačno svilena buba stigla na ove prostore, vidimo da su kroz vjekove lokalne zajednice usvajale i prenosile znanja o njenom uzgoju, uz pomoć uticaja Vizantije, Mletačke republike i drugih kulturnih središta“, pojasnila je naša sagovornica.

Tradicija sela između dvije obale

Tokom intervjua i razgovora sa starijim stanovnicima Bara, doznala je da se sviloprelja gajila i proizvodila na jednostavan i starinski način, prije svega za potrebe porodice, ali i za prodaju. 

„Tradicijska znanja i vještine prenosile su se s jedne ženske generacije na drugu. Takođe, svila dobijana od sviloprelja iz oblasti Skadarskog jezera bila je dobrog kvaliteta, a stanovnici okolnih zemlja znali su da nabavljaju svilu iz ove regije za potrebe finog veza. Na primjer, u Konavlima postoji poseban vez poprsnice pod nazivom „Skadarica“,  kaže Fatić.

Dakle, i domaćinstva koja gravitiraju obali Skadarskog jezera - od Godinja do Mrkojevića - bila su aktivno uključena u gajenje svilenih buba i proizvodnju svile. U selima na samoj obali jezera, od svile su se radile mreže za ukljeve. Uglavnom su ih plele djeca i starije osobe koje su imale slobodnog vremena. Vještiji u pletenju mogli su napraviti dvije do tri mreže za sezonu. Mreže su bile duge od 50-60 lakata (između 25 i 30 metara), a široke do četiri metra, sa oknima promjera samo 12 mm. Nakon svakog ulova, mreža se morala dobro osušiti i popraviti, jer su se zbog bogatog ulova često cijepale. 

Pored izrade mreža, svila se koristila i za vez: ukrašavanje nošnji, tkanje, te kućanske potrepštine. 

U Mrkojevićima i selima na obroncima planina prema Jadranskom moru, svila se koristila za tkanje, vez i dekoraciju. Šile su se svilene košulje koje su bile sastavni dio nošnje. Svila se koristila i za pokućstvo, za vezivanje bebinog pupka, ušivanje rana... 

Ipak, XX vijek je mnogo toga promijenio i u ovoj sferi života, pa je proizvodnja svile polako nestajala i krajem šezdesetih godina potpuno zamrla. Posljednji dokument vezan za svilogojstvo u barskom arhivu datira iz 1961. godine, i to je Ugovor između Narodnog odbora opštine Bar i Ježoma Berlića o izradi investicionog elaborata za izgradnju pogona tkačnice svilenih tkanina.

„Svi ovi podaci osvjetljavaju značaj svilarstva u istoriji barskog kraja, pokazujući kako je ova djelatnost bila duboko ukorijenjena u kulturi i ekonomiji. Ali, svilopreljstvo je bilo više od ekonomske aktivnosti; ono je dio kulturnog nasljeđa i identiteta zajednica. Nažalost, zbog društveno-ekonomskih promjena i svih drugih faktora, ono je nestalo. Ovim istraživanjem ne samo da dajemo počast minulim generacijama koje su njegovale ovu vještinu, već postavljamo temelje za buduće inicijative koje će omogućiti povratak svile u barski kraj“, s ponosom ističe Fatić.

Zato smatra da svilarsvo ima budućnost kroz revitalizaciju na teritoriji Bara i njegove okoline. 

Kako kaže, upravo ova tradicija može doprinijeti očuvanju kulturnog nasljeđa, ali i pružiti dodatne ekonomske benefite lokalnoj zajednici. 

Priča Olje Fatić o uzgajanju svilene bube i njenim finim nitima u Baru i okolini se ovdje ne završava. Fatić ima pregršt ideja, a među njima su i autentični proizvodi od svile.

„Da bi se došlo dotle, prvi korak je - da proizvedem dovoljno svilenog konca za rad.

Budući da se bavim ručnim radom, poput heklanja i veza, neke od mojih ideja uključuju izradu lutkica za djecu i vezenje tradicionalnih motiva sa barskih nošnji na manje forme, od čega će nastajati nakit, medaljoni i slično. Svaki od ovih proizvoda biće ručno izrađen i nosiće autentične motive barskog kraja, čime ćemo dodatno naglasiti njihov kulturni značaj.

Takođe, planiram da kreiram razne edukativne proizvode namijenjene djeci, koji nisu nužno izrađeni od svile, ali bi prenosili priču o ovom vrijednom nasljeđu.

Još jedna od ideja je izrada lutkica koje bi predstavljale procese transformacije dudovog svilca. Lutkica ne bi bila samo igračka, već i edukativni alat koji bi djeci približio priču o ovoj bubi i procesu proizvodnje svile. Na ovaj način želim da podstaknem interesovanje mlađih generacija za očuvanje tradicije gajenja svilenih buba.

Naravno, svi ovi planovi zahtjevaju dodatno istraživanje i edukaciju, kako bih osigurala da svaki proizvod zadrži autentični karakter i visok kvalitet“, kazala je Fatić.

I to nije sve. Priču će, dodaje, proširiti i na neke druge tradicionalne vještine „Barske niti“, cjelinu kojom želi obuhvatiti istraživanja o svili, žuki, lanu, vuni i drugim tradicionalnim materijalima.