Miloš Karadaglić, svjetski poznati gitarista
Izuzetnim muzičkim talentom, crnogorski gitarista svjetskog renomea Miloš Karadaglić brzo je postao prepoznatljiv u svijetu klasične muzike. Od početka svoje karijere uvijek je sa ponosom isticao svoje korijene i identitet, a sve ono što Crna Gora nosi, živi kao jedan nepokolebljivi i nezaobilazni dio njegove ličnosti
Sposobnost crnogorskog gitariste Miloša Karadaglića da prenese duboke emocije kroz žice gitare i virtuoznost na instrumentu osvojila je srca publike širom svijeta. Njegova interpretacija klasičnih djela, kao i autorski rad, donijeli su mu globalno priznanje i postavili ga kao jednog od vodećih virtuoza klasične gitare današnjice.
Sa ponosom, od početka karijere isticao je svoje porijeklo, otvarajući i drugim crnogorskim umjetnicima vrata u svijet.
Osnivanjem fondacije Miloš Karadaglići, dodatno je ojačana veza između njega i Crne Gore, a zahvaljujući istoj umjetnik će stipendirati mlađe kolege.
Jedan ste od rijetkih i među prvim muzičarima sa ovih prostora koji je uspio da ostvari veliki svjetski uspjeh. Pokazali ste da za talenat ne postoje granice, ali da je i svakodnevno vježbanje i nadograđivanje ključno za uspjeh. Koliko je bio trnovit Vaš put do uspjeha s obzirom na to da dolazite iz male zemlje - Crne Gore?
Svima nama date su neke karte. Ove moje bile su takve da sam uvijek na neki način morao da mijenjam i pomjeram granice mogućeg. Kada sam počeo da sviram gitaru, nijesam ni sanjao da će moj život biti muzika i u muzici. Ona mi je dala nevjerovatnu snagu pred svim izazovima i kompleksnim situacijama, ali i odgovornost i brigu. Gradeći svoj put ja sam ujedno tabao put kako budućim generacijama tako i onima koji su mi najbliži. Taj put jeste trnovit, ali on ne bi bio životni kad ne bi bio takav. Bez mraka nema svjetlosti. U kontrastima je suština našeg postojanja. Ekstremi su naša realnost, a malo je mjesta gdje je to izraženo u tolikoj mjeri kao kod nas. Upravo tu živi moja životna snaga koja me od početka vuče ka svim tim blago nemogućim stvarima, koje su nekim čudom postale realnost i moj život.
Mnogi upravo Vas smatraju zaslužnim za oživljavanje gitare u protekloj deceniji. Koliko ste Vi ponosni na tu činjenicu?
Ponos je neki čudan, idealizovan koncept koji se kod nas vrlo često stavlja u sami centar vrijednosti i ljudskosti. U isto vrijeme taj naš ponos prečesto je prožet licemjerjem i neistinama. Ali nećemo o tome… Kao muzičar ja sam reprezent jednog zaista minijaturnog dijela društva i srećan sam što i pored toga moj rad inspiriše buduće generacije i daje im primjer u životu. To je nešto čega sam svakodnevno svjestan i za što uvijek osjećam veliku odgovornost.
Muzika mi daje jedinstvenu perspektivu da komuniciram sa ljudima oko sebe najčistijim jezikom emocija. Šanse koje su mi date otvorile su mi vrata cijelog svijeta. Privilegija je živjeti život na taj način i zahvalan sam na tome. Takođe sam srećan što danas, mladi gitaristi i gitaristkinje uspijevaju da, nadograđujući se na sve to, pronalaze svoje, nove izraze kroz ovaj predivni instrument. To ne mora uvijek biti profesionalni put… ali imati muziku kao dio života nešto je nevjerovatno lijepo i oplemenjujuće, posebno danas kad je svijet oko nas toliko grub, intenzivan i okrutan.
Svjetski uspjeh poput Vašeg mnoge je promijenio, međutim ne i Vas. I dalje sa ponosom ističete da ste iz Crne Gore i rado se vraćate u svoju zemlju i na odmor, ali i da držite koncerte. Koliko Vam danas znači podrška koju imate baš u svojoj zemlji?
Uspješan čovjek zna ko je i živi u miru sam sa sobom. Uvijek mi bude neobična ta očekivana i iščekivana promjena ličnosti u korelaciji sa uspjehom. Mislim da je i to rezultat jedne nevjerovatno površne kulture današnjeg društva. Životni put svakodnevno nas vodi u izazove i krajnosti. Da se ne biste izgubili u tom lavirintu, vi morate znati ko ste i šta ste, najjednostavnije i najiskrenije pred samim sobom. Rođen sam i odrastao u Podgorici u okolnostima koje su izgradile temelj moje ličnosti. Sve drugo je samo nadogradnja.
Svakim dolaskom u Crnu Goru ja se vraćam kući. Tu sam svoj na svome i stoga nikad “na odmoru”. To je kao neki nijemi film koje počinje dolaskom, a pauzira i staje odlaskom, do narednog puta. Komplikovan je to život i odnos.
Kako prolazi vrijeme otvaraju se i neke nove ideje, mogućnosti, polja. Osnivanjem fondacije Miloš Karadaglić, ja sam dodatno ojačao tu vezu. Već godinama sanjam da na konkretan način budem dio te priče.
Fondacija je počela sa radom. Već smo objavili četiri značajne stipendije za školovanje i projekte u oblasti umjetnosti. Želimo biti tu za sve mlade koji sanjaju velike snove i kojima treba odskočna daska da bi i njihova zvijezda zasijala na velikom nebu svijeta. Ono naše najbolje to zaslužuje. Gradimo primjere i neki novi sistem vrijednosti- transparentan, kvalitetan, vanserijski i čist.
Svakim dolaskom u Crnu Goru ja se vraćam kući. Tu sam svoj na svome i stoga nikad “na odmoru”. To je kao neki nijemi film koje počinje dolaskom, a pauzira i staje odlaskom, do narednog puta. Komplikovan je to život i odnos.
Danas kad ste uspješni gitarista i snimate albume, koliko je uopšte crnogorska kulturna baština uticala na Vas kao umjetnika i na Vaš stvaralački proces?
Što se mene lično tiče, mislim da sve ono što Crna Gora nosi, živi kao jedan nepokolebljivi i nezaobilazni dio mene. Muzika koja živi u meni svakodnevno se filtrira upravo kroz taj jedinstveni teren, i vjerovatno je razlog zašto su ljudi u meni prepoznali nešto novo i drugačije.
Muzika u Crnoj Gori nikad nije bila prefinjeni dio naše kulturne baštine. Ona je više služila kao podsjetnik na vrijednosti, borbu i ciljeve našeg društva, a vrlo rijetko kao umjetnički izraz od neke posebne vrijednosti. Naša istorija i okolnosti bili su mnogo podobniji za razvoj dramske i vizuelne umjetnosti. To se ogleda i u činjenici da su upravo te dvije oblasti možda i naš najznačajniji kulturni izvozni produkt danas.
Ipak, klasična gitara vezuje se za širi Mediteran, a Crna Gora kao dio tog geografskog područja indirektno i na suptilan način, u našoj novijoj istoriji, povezuje sve te stvari.
Nedavno ste objavili sedmi studijski album, a on ovoga puta nosi naziv "Baroque". Na njemu su se našla djela iz epohe "Barok". S obzirom na to da upravo ova epoha donosi možda i najzahtjevnija djela, puna zahtjevnih dionica, koliko je bilo sve to teško izvesti na gitari?
Barok je riznica muzičkih dragulja koje sam želio otkriti i unijeti u svoj svijet. Bilo mi je potrebno mnogo godina rada i iskustva da shvatim bitnost i značaj tog perioda na kompletnu istoriju zapadne muzike. Ući u jedan novi umjetnički pravac, savladati ga i prenijeti u sebe, vrlo je kompleksan proces koji ne zahtjeva težinu nego slobodu i lakoću. On započinje jedno novo umjetničko poglavlje koje mijenja kako svijest o budućnosti tako i ono što je meni kao umjetniku najbitnije. Vremenom shvatate da jedino možete opstati ako ste do kraja svoji, jer jedino tada gube se stege i karike slave, pritisak industrije i svakodnevnice koja vas okružuje. To vas oslobađa da na pravi način izrazite sebe kroz muziku koju najviše volite i koja iskreno živi u vama.
Barok mi je dao šansu da sve ono što sam naučio, sve one lekcije, uspone i padove proteklih godina dovedem do jednog novog, širokog polja, u koje sam tek zakoračio i koje sam počeo da otkrivam, uz sve njegove nove tajne, ljepote i ideje.
Danas, kad imate iza sebe veliki broj koncerata i uopšte djela koja ste izveli na gitari, možete li izdvojiti omiljenog kompozitora, epohu?
Svaki veliki kompozitor je jedan mini univerzum za sebe. Počeo sam karijeru sa kompozitorima koji su bili najbliži gitari- kompozitori Španije i Mediterana.
Naredni koraci odveli su me u Srednju i Južnu Ameriku, gdje je gitara takođe prisvojena kao nacionalni instrument. Rodrigovi koncerti za gitaru i orkestar, transkripcije poznatih dijela, izleti u popularni žanr, “crossover” popularne i klasične muzike, rad sa kompozitorima na novim kompozicijama i koncertima koje su potrebne za dalji razvoj gitare - ova lista samo raste… i sve to vam je omiljeno u momentu kada se time bavite. Ali ako bih bio prisiljen da skinem sa sebe sve te ideje i svedem se samo na apsolutni umjetnički minimum, osnova svega uvijek je bila i biće Bah- on je početak i kraj, srce koje kuca i znači život kompletnoj zapadnoevropskoj muzici.
Ovim albumom htjeli ste da predstavite gitaru u širokom spektru evropskih uticaja. Obično ovaj instrument nekako najviše vežemo za flamenko. Da li nakon ovog Vašeg albuma Vaša publika drugačije doživljava instrument koji svirate?
Uvijek je divno vidjeti da publika osjeća, cijeni i prepoznaje vaš rad. To se ukazuje prodajom albuma, brojem ljudi u publici, top listama i slično. Kada sam objavio svoj prvi album “Mediterraneo”, on je na britanskoj top listi proveo 28 nedjelja na prvom mjestu. To je promijenilo čitav kurs klasične gitare, otvarajući joj neka nova vrata na međunarodnoj muzičkoj sceni. To je takođe bila i velika odgovornost za mene… Uvijek sam shvatao da je ovo čime se ja bavim jedna nevjerovatna čast. Za mene ne postoji ništa bitnije od poštovanja prema toj činjenici. Sebe nikad nijesam štedio, ili sebično štitio. Moja obaveza je da sa svojim radom budem najbolja verzija sebe. Da svaki put kad izađem na scenu ja budem samo svoj. Da sam potpuno čist i spreman da podijelim sebe sa ljudima koji me slušaju. Svi rekordi, top-liste, nagrade, samo su sekundarni rezultat tog procesa.
Danas, Vi ste inspiracija mnogim mladim muzičarima koji se sve češće odlučuju da svoju karijeru grade van granica naše zemlje. No, nijedan uspjeh ne dolazi preko noći. Šta biste im danas, kao ostvareni muzičar i jedan od najpopularnijih i najboljih gitarista na svijetu, poručili?
Često se pitam na koji način danas funkcionišu mladi ljudi. Prije dvadeset i više godina, kad sam bio student i kad sam otkrivao muziku, svijet je bio potpuno drugačiji. Danas, uticaj socijalnih medija i novih tehnologija ogroman je i veoma manipulativan. Oni na jedan izrazit način utiču na kompletan životni put i razvoj mladih ljudi. Da biste se bavili muzikom ili bilo kojom umjetnošću na pravi način, morate zagaziti duboko u suštinu i otkriti samo dio onoga što predstavljaju vjekovi istorije. Istovremeno, divim se mladima koji i pored toga, uz sve ostalo, uspijevaju da kroz prizmu moderne tehnologije i dalje pronalaze svoj put. Da sam rođen u današnje vrijeme, nijesam siguran da bih se ja baš najbolje snašao.
Znajući kako sve to funkcioniše, moja poruka mladima je uvijek samo jedna, a to je da se treba dati do kraja i nikad se ne upoređivati sa nekim ili nečim drugim. Rođenjem nam je svima dat jedinstveni kontekst života i kolaž okolnosti i kvaliteta. Stoga, jedina prava misija u životu je pronaći najbolju verziju sebe.
