Ljetnji prizori: svakojaki, čudni razapeti šatori, raspaljeni roštilji, muzika da boli od glasnoće, graja, vika, cika, narodno veselje... pomiješane muzike kao ono na šetalištima, kad iz svakog lokala bubnja drugačije, a sve u sred najčistije prirode, na planini, kraj rijeka, jezera... A kad taj cirkus ode za njim je ostajalo nagrđe od smeća, crne fleke i garež od vatre za roštilj i svašta, baš svašta... plastike, stakla, kesa... Ljetos se rasplamsao žar zabava pored jezera i po planinama, a od tog žara... hm.

Tako se ne voli ova zemlja zemljaci.

Tako se đeca ne uče da uživaju i poštuju prirodu. A đeca rade šta od roditelja vide.

Za to vam priroda ne treba.

Za to prirodi vi takvi ništa ne trebate, ni vi ni ništa vaše. No, ponesite i sebe i sve svoje smeće sa sobom odakle ste došli...

Niko ko prirodu voli (poštuje) i istinski uživa u njoj, u prirodu ne ide da sluša gradske b(r)uke. Ko ste vi da ućutkujete prirodu?

Lijepo je na planini i pored jezera, ili rijeke, uživati, jesti, piti, zapjevati, zaleći, potrčati, malo se i okolo penjati... nekih se igara poigrati... sve je lijepo, ali pustiti druge da uživaju u onom u čemu uživaju. Zamislite, većina ljudi na planinu dolazi po mir koji priroda pruža, dolaze da uživaju u ljepotama koje preporode i duh i tijelo. Priroda vas voli. Priroda vas liječi – ne razbolijevajte je. Jer, na kraju krajeva njenim nestankom ljudska rasa se razbolijeva...  

Ima dovoljno mjesta koja su označena i đe se vidi da je mjesto za roštilj, ima i stolova i klupa, a tu su i police koje su planinari ili ljudi koji brinu o tim prostorima u NP parkovima i slično, napravili za predah u prirodi, za objedovati, uživati, oni će vam ostaviti soli, ulja, itd., tu na policama pored... ali smeća neće - to je zdrava priča.

Pogledajmo na primjer u slovenačko dvorište, a? Kako znamo da se oduševljavamo kako je tamo sve lijepo, čisto, priroda sačuvana, sve se zeleni i podrazumijeva se to šta se smije i može, jer je to prirodno čuvati prirodu, i niko ne pokušava ono što se ne smije. Pa kad se znate tome diviti što ne brinete i o svom dvorištu (zemlji). Ili ste toliko „dobri“ da vam je samo tuđe lijepo ili tuđe dobro milije od svoga. Kako da ne.

Svak treba da se veseli kako voli i kako mu prija, ali na najljepšim mjestima u prirodi učutkivati njene ptice i žubore i vjetar i sve te „zvuke priode za kojom se vapi i zbog kojih na planinu većina ljudi ide – pa to braćo ne ide. Jes' ova zemlja i tvoja i moja i ne moraju da nam iste stvari prijaju i da volimo istu muziku, ali da jednako poštujemo ovu prelijepu zemlju jer nam je zajednički dom i jedni druge trebamo i moramo.

Naravno da treba što više ljudi da otkrije blagodeti boravka u prirodi i uživa u aktivnostima ako su aktivni, pa i da se naši ljudi „uvjere“ da je ova zemlja malo je reći lijepa, no je beskonačno lijepe prirode. Istina je da godine trebaju da se upozna. Svaki dan možete poći, odakle god krenuli, neđe đe nijeste bili u svojoj Crnoj Gori. Ali mi, ne bi bili mi, da ne radimo sve stihijski, trendovski, na juriš i bez mnogo promišljanja. Kao što gradimo ona nagrdna eko-etno i eto nešto sela... kućica na kućicu na podini, prozor u prozor. Ali ta gradnja je tek posebna priča... Nevjerovatno je kakvih grdnih prizora je ljetos bilo, naročito po planinama, oko jezera, rijeka...

Nama treba sveopšta edukacija o pravilima ponašanja u prirodi (nijesu znakovi dovoljni), pa onda Zakon, koji podrazumijeva pravila i kazne, obavezno kazne, i ljude – rendžere koji će to sprovoditi na cijeloj teritoriji Crne Gore, ne samo u nacionalnim parkovima. Moramo da krenemo od početka, da se naučimo pravilnom ponašanju u prirodi, kao što moramo da naučimo kako se, i kuda se, voze oni električni trotineti po gradu koji svaki dan samo što me ne smaknu jer neće da se maknu sa putanje – koja, uz put rečeno, nije određena za njih, kao na primjer za bicikliste. Eto, ne znamo se ni po gradu ponašati kako treba, ustvari nećemo. No, kažu nema zakona za one trotinete, nema ni za roštiljanje i divljanje po planinama, koje svakako neće ostati divlje ako se ovako ponašanje od ljetos nastavi.

Pogledajmo na primjer u slovenačko dvorište, a? Kako znamo da se oduševljavamo kako je tamo sve lijepo, čisto, priroda sačuvana, sve se zeleni i podrazumijeva se to šta se smije i može, jer je to prirodno čuvati prirodu, i niko ne pokušava ono što se ne smije. Pa kad se znate tome diviti što ne brinete i o svom dvorištu (zemlji). Ili ste toliko „dobri“ da vam je samo tuđe lijepo ili tuđe dobro milije od svoga. Kako da ne.